Za Turke se prvi put čulo u 13. stoljeću kada su bježali pred Mongolima. Tada ih je bilo 50.000. Pomogli su konijskom sultanu u borbi protiv Mongola Vizantijaca, nakon čega im je u znak zahvalnosti da jedan dio Male Azije. Tu je bila osovina države koja će u budućnosti uzeti formu Osmanlijskog carstva.
Na evropskom dijelu Carstva Grci su bili brojniji od Turaka i njihove vjerske povlastice i lična i imovinska zaštita demonstrirale su da je sultanova uprava bolja od uprave kršćanskih država. Franci i Mlečani su željeli osvojiti taj dio svijeta, a Grci su stali na stranu Turaka i pomagali im, jer su znali za osmanlijski koncept i nisu željeli koncept Mlečana, feudalni, kojeg su preuzeli iz Evrope. Bijedu koju je donio Paleolog je nezamisliva. Država je neprestano gulila narod, a državnih ubirača je bilo koliko i vojske i nisu ostavljali ni tračak nade u spas i poboljšanje stanja. Jedan ruski istoričar, kritikujući pad Carigrada, kritikuje i propalu vlast: „Konstantin i njegovi su dozvolili svojim zapovjednicima da tlače narod. Suci su punili blagajne na račun suza i krvi nevinih. Vizantijski vojnici su se mogli ponositi samo svojim blještavim uniformama. Napokon je odjeknula grmljavina gnjeva Božjeg nad ovom nedostojnom državom. Gospodar vasione je izveo na poprište sultana Mehmeda II.“
Mlečani su nad stanovnicima Kipra vršili represalije. Državi su plaćali 1/3 proizvoda, dva dana u sedmici su morali raditi besplatno za državu gdje god da ih odredi. Ako bi neko izostao čak i zbog bolesti, morao je taj dan novcem nadoknaditi. Pored toga postojali su i mnogi drugi godišnji porezi.
Kada je Mehmed Fatih II osvojio Carigrad, proglasio se zaštitnikom Istočne crkve. Odmah nakon osvajanja Carigrada sultan je patrijarhu dao punu kesu dukata i okićenog rasnog konja. Patrijarh je imao i upravnu vlast. Patrijarški sud se sastajao da riješi pitanja koja su bila unutrašnja stvar Crkve. Ovaj sud je mogao nekog staviti u zatvor ili osuditi na smrtnu kaznu, a nadležni državni organi bi njihovu odluku realizovali. I u duhovnom i crkvenom aspektu Sinod je imao autonomiju i suverenitet.
Čak i sultan Bajazit, koji je poznat po svojoj strogosti, pokazao se velikodušnim prema kršćanima, te je, primivši ih na audijenciju, stekao njihove simpatije. Sultan Murat II je žestoko kažnjavao svoje službenike koji bi činili nepravdu stanovništvu. Turci su postavili ustavno-državni pravni poredak koji se ne može uporediti s vizantijskim. Porezi koji je narod plaćao bili su laki u odnosu na ranije. U poređenju sa ostalim dijelom Evrope, Turska je bila primjer. Prema podacima pisara poslanstva Karla II, pri Visokoj Porti, nije se nikada dešavalo nešto kao pljačka ili silovanje, što bi bio povod tužbama stanovništva, kada bi turska vojska prolazila. Čak se prenosi da je neki zarobljenik svog gospodara prijavio sudiji zbog zlostavljanja.
Uz upravni despotizam Vizantije nastao je i crkveni despotizam, koji je zabranjivao svaku raspravu o moralu i vjeri i ugušio sva naučna stremljenja. Turke su počeli predstavljati kao bič Božji kojim On kažnjava kršćane ili kao sila Lucifera (Iblisa) kome je data sloboda da sruši kršćanstvo.
Poslije borbe na Kosovu 1389. godine, mladi srpski princ Stevan priznao je turski protektorat nad Srbijom, a svoju sestru je vjenčao za sultana Bajazita. Na Angorskom polju 1402. godine Timurlenk je porazio tursku vojsku i zarobio Bajazita. Stevan je, umjesto da iskoristi poraz Turaka, ostao vjeran datoj riječi. Ostao je sa Bajazitovim sinom i pomagao sve dok nije vratio vlast svog oca.
Kada su Srbi došli u situaciju da biraju: ili katoličku – mađarsku vlast ili muslimansku – tursku vlast, dali su prioritet muslimanima. Jedna priča nam to ilustruje. Za vrijeme rata između Mađara i Turaka srpski vladar Đorđe Branković, nasljednik Stevana, upitao je Hunjadija: „Ako pobijediš, kako ćeš s nama postupati?“ Odgovorio je: „Utemeljit ćemo katoličanstvo.“ Potom se obratio sultanu: „Ako pobijedite, šta planirate protiv naše vjere?“ Odgovorio je: „Kraj svake džamije moći će se naći crkva, kako god ko hoće moći će se moliti.“ Tu konstataciju potvrđuje i činjenica da je stanovništvo Smedereva izašlo u susret Turcima koji su ih spasili od susjeda katolika.