Ovo je veoma važna praktična osnova na kojoj počiva etika u islamskom vjerozakonu, budući da ljudi, ukoliko sebi za uzor uzmu Vjerovjesnika s.a.v.s., bivaju pošteđeni zapadanja u zabludu i neizvjesnost, a približavaju se zadovoljstvu Uzvišenog Allaha. Etika Allahovog Poslanika s.a.v.s., na koju se muslimani trebaju ugledati, najbolja je, najsavršenija i najplemenitija. U prilog dokazivanju njene savršenosti i plemenitosti dovoljno je navesti riječi Uzvišenog Allaha kojima se ona opisuje: „I ti si, zaista, najljepše ćudi…“
Bio je živi Kur'an
Majka vjernika Aiša r.a. opisala je Vjerovjesnikovu s.a.v.s. etiku (ahlak) poistovjećujući je s Kur'anom. Od Sa'da ibn Hišama ibn Amira se prenosi da je rekao: „Došao sam Aiši r.a. i pitao je: – Majko vjernika, kakva je bila etika (ahlak) Allahovog Poslanika s.a.v.s.? Ona je odgovorila: – Ahlak Allahovog Poslanika s.a.v.s. je bio Kur'an. Tad me je pitala: – Znate li suru Al-Mu'minun, a ja sam joj odgovorio da znam, a zatim je rekla da učim i ja sam proučio: „Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i oni koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju.“ Tad mi je ona rekla: – Takva je bila etika (ahlak) Allahovog Poslanika s.a.v.s.“
Kur'an Časni u sebi obuhvata sve vrle osobine. Mnogobrojni su ajeti koji nabrajaju i potanko izlažu obilježja plemenite naravi, slično riječima Uzvišenog u ovom ajetu: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje.“ Na drugom mjestu Kur'an veli: „Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni.“ Takođe, riječi Uzvišenog: „Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ Kao i riječi Uzvišenog: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge.“ Pa dalje nastavlja: „I strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti.“
“Poslan sam da usavršim plemeniti moral”
U ovom kontekstu govori i hadis koji prenos Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Poslan sam da usavršim plemenite ćudi kod ljudi.“
Uzvišeni Allah je muslimanima jasno rekao da Vjerovjesnikovu s.a.v.s. etiku trebaju uzeti sebi za uzor, riječima: „Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahu i onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“
Na upit svog sina kakav je bio život Allahovog Poslanika a.s. u kući, jedan ashab opsuje ga ovim riječima: „Njegov ulazak je bio samo njemu svojstven. Kada bi boravio u kući, vrijeme kojim raspolaže dijelio je na troje: na dio koji pripada Allahu, dio koji pripada porodici i dio koji pripada njemu, tako što bi svoj dio raspodijelio na ljude, stavljajući se na raspolaganje drugima nauštrb sebe, ništa im ne uskraćujući. U periodu koji je posvećivao zajednici (ummetu), u davanju dozvole i rasporedu, davao je prednost zaslužnim ljudima prema njihovoj vrijednosti u vjeri. Neki od njih imali su jednu potrebu, neki dvije, a neki i više. On bi im se posvećivao i tražio da u onome što ih on pita i o čemu ga oni obavještavaju da im je potrebno, bude dobrobit za njih, a i za ummet -zajednicu. Znao je reći: Vi prisutni obavijestite odsutne. Vi me obavijestite o potrebama onih koji me ne mogu neposredno obavijestiti. Neka Allah učvrsti korake na Sudnjem danu onoga koji vladara obavijesti o potrebi onoga koji to ne može učiniti. Samo se o tome kod njega govorilo i u tom vremenu nije primao nikoga osim njih.“
Kada sam oca pitao o tome kakav je bio Vjerovjesnikov s.a.v.s. izlazak van kuće, odgovorio mi je: „Allahov Poslanik s.a.v.s. je čuvao svoj jezik od onoga što se njega ne tiče. On je ljude povezivao i ni na koji način nije ih razdvajao. Iskazivao je počast plemenskim prvacima i imenovao ih njihovim vođama. Pažljivo je postupao s ljudima i pazio da nikome ne uskrati izraze svog zadovoljstva i blage naravi. Brinuo se o ashabima i raspitivao se o zbivanjima među ljudima. Pohvalio bi ono što je dobro i podržao, a uputio kritiku na ono što ne valja i osudio to. Bio je odmjeren i neprevrtljiv. Nije se opuštao pribojavajući se da će se ljudi opustiti, ili da će im postati dosadno. Za sve je bio spreman i imao rješenje. Nije uskraćivao ničije pravo i nije ga davao drugom. Za sve je bio spreman i imao rješenje. Nije uskraćivao ničije pravo i nije ga davao drugom. Ljudi bliži njemu bili su njihovi najbolji. Njemu najvrjedniji je bio onaj ko je najviše druge savjetovao, a najugledniji kod njega je bio onaj koji je najljepše druge tješio i pomagao im.“
Poslanik a.s. na sijelu
Kada sam oca pitao o tome kako je Vjerovjesnik s.a.v.s. sjedio, odgovorio mi je: „Allahov Poslanik s.a.v.s. nije ni sjedao niti ustajao, a da nije spomenuo Uzvišenog Allaha. Nije za sebe imao rezervisana mjesta i to je zabranjivao. Kada bi se priključivao nekom društvu, sjedao je na mjesto gdje je bilo slobodno i to je zahtijevao. Svakom sagovorniku je pružao odgovarajuću pažnju, tako da je svaki sagovornik mislio da upravo njega najviše cijeni. Ko je s njim sjedio, ili mu izlagao neku svoju potrebu, strpljivo bi sačekao dok taj ne bi sam otišao od njega, a kada bi mu neko iznio neku svoju potrebu, ne bi se ni okrenuo a da mu to ne bi riješio ili mu pak uputio olakšavajuće riječi. Njegova širokogrudnost i narav bili su dovoljni ljudima, tako da im je on bio kao otac i svi su pred njim bili ravnopravni. Prilikom sjedenja s njim vladala je atmosfera blagosti, stida, uvažavanja, iskrenosti i povjerenja, u kojoj se nije dizao glas niti spominjalo išta nedolično, bez ikakvih ispada koji bi se mogli raznositi. Svi bi umjereno govorili, preporučujući jedni drugima moralnost i bojaznost, ukazujući počast starijima i uvažavajući mlađe, dajući prednost potrebnima i vodeći računa o neznancima.“