Historijski je nedvojbena činjenica da je vakuf bio predmet otuđivanja s namjerom slabljenja Islamske zajednice, a time i muslimana. Muslimani su se permanentno borili za očuvanje vakufa i njihovo unapređivanje. Tako je Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH usvojen 15. aprila 1909., a za Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru 28.02.1922. god. donijet Zakon o upravi vakufa, po kojem je Ministarstvu vjera data upravna i nadzorna vlast.
Iako je Kraljevina priznala reisa Džemaludin Čauševića, nije mu dozvoljavala uticaj na vjerske poslove, a posebno vakufsko-mearifske. Ministarstvo vjera je imenovalo i Vakufski odbor. Višak prihoda vakufa išao je u Centralni vakufski fond pri Hipotekarnoj banci u Beogradu. Za vrijeme Jugoslavije vakufska imovina, koja se sastojala uglavnom od nekretnina, brojnih stambenih i poslovnih zgrada i objekata, gotovo je potpuno uništena u ratnim razaranjima. Umjesto da se bave razvojem vjerskog života, čelnici Islamske zajednice u Novom Pazaru i Sandžaku bili su prinuđeni da brane vakufsku imovinu i da se bore za goli opstanak ove institucije. O tome najbolje govore zapisnici sa sjednica Sreskog vakufskog povjerenstva u Novom Pazaru. Naime, tema gotovo svih sjednica ovog Povjerenstva u godinama nakon 1945. je borba protiv otimanja vakufa. Ostavivši ga bez pravne zaštite i svrstavši ga u kategoriju privatne svojine, država je sebi omogućila pravo da vakuf, kao i sva druga privatna imovina, bude predmetom „zakonskog“ oduzimanja. Budući da Bošnjaci nisu bili konstitutivni narod, država je svim silama nastojala obespraviti vakuf i svu drugu imovinu sa muslimansko-bošnjačkim predznakom, te na taj način uništiti materijalnu supstancu muslimanskog življa bez koje je svaki narod osuđen na propast. Osim pukog oduzimanja vakufske imovine, vakuf je u potpunosti izbačen iz obrazovnih programa tako da se niti u jednoj obrazovnoj ustanovi, osim u medresi, u bilo kom obimu ne izučava. To je neminovno dovelo do totalnog pravnog neznanja o vakufu. Posljedice ovog neznanja se ogledaju i u samom odnosu prema sačuvanim vakufima i vakufskoj imovini.
Represivni odnos vlasti prema vakufima Islamske zajednice imao je cilj slabljenja ekonomskog statusa i uticaja Islamske zajednice, a time i muslimana. Vakufi su, opće poznato, ekonomska baza muslimana bez kojeg Islamska zajednica postaje slaba i svodi se na puko funkcioniranje na temelju sadake.
Doprinos vakufa očuvanju islamskog identiteta u Sandžaku
Nastanak vakufa kod nas usko je povezan sa dolaskom islama u ove krajeve i uspostavljanjem državne vlasti zasnovane na Šerijatu. Može se reći da je uloga vakufa, naročito u ranijem osmanskom periodu, bila u toj mjeri značajna da se razvitak gradova ne može odvojeno ni posmatrati od historijske uloge vakufa. Institucija vakufa u Sandžaku dala je nemjerljiv doprinos u procesu formiranja i razvitka gradskih naselja. Isa-beg Ishaković, izgradivši prvu džamiju, prvi vakuf u Novom Pazaru, udario je temelj novom gradu. Od tog prvog vakufa nastao je grad u koji je islam nastanjen i zahvaljujući vakufu je opstao, a grad se razvijao.
Slobodno se može reći da Sandžak svoj civilizacijski i kulturni napredak duguje vakifima i ljudima koju su svojim hajratima, vakufima i potporama pomogli školstvo, učenost, kulturu, socijalni, humanitarni i ekonomski razvoj.
Vakuf je u svojoj historiji na ovim prostorima preživio, prije svega, kao ideja, a potom i kao institucija, obzirom da su brojni državni sistemi koji su se smjenjivali na ovim prostorima oduzimali, uništavali vakufe i vakufska dobra. Islamska zajednica je u jednom takvom okruženju nastojala da sačuva i održava vakufe. Međutim, u jednom agresivnom napadu s ciljem da se ekonomski uguši Islamska zajednice i jedan narod kulturno i ekonomski osiromaši, bilo je objektivno teško iznaći najbolja rješenja.
Na temelju vakufa u Sandžaku su osnovane medrese, mektebi, džamije. Kroz ove institucije, kroz vakuf, muslimani naših krajeva uspjeli su sačuvati svoj vjerski identitet. Koliko je samo djece, učenika i studenata prošlo i prolazi kroz njene institucije. Jasno je da je najdjelotvornije uložiti u čovjeka, u obrt njegovog uma, znanja, stvaralaštva i odgoja. To je uloga vakufa – omogućiti islamski odgoj i obrazovanje muslimana, obrazovanje koje će ga učiniti slobodnim, a kada bude svjestan svoje slobode… Koliko je generacija ljudi utolilo svoju intelektualnu glad i žeđ u Medresi za protekle vjekove, a sada na Univerzitetu, Fakultetu, Školi Kur’ana, Biblioteci, teško je utvrditi, ali je činjenica da ih je bilo mnogo.
Rastući standard muslimana, viši obrazovni nivo daju mogućnosti da se pokrenu inicijative da vjernici počnu davati od svoje imovine za potrebe postojećih i izgradnju novih ustanova, džamija i drugih vjerskih institucija. Naši preci sigurno su bili vakifi, dobrotvori. Često bi uskraćivali nasljedstvo svojoj djeci da bismo svi mi više imali i komotnije živjeli, da bi naša sirotinja nekako pregurala ovaj dunjaluk. Oni su to prvenstveno činili radi sevapa i vjere u ahiretsku nagradu. Onog momenta kada se naše društvo, i kao država i kao građani, bude brinulo i sekiralo za vakufsku imovinu kao što se brine i sekira za svoju ličnu imovinu, tek tada će se moći govoriti o ozbiljnom shvatanju pozicije vakufa u društvu. Ovako, kao da sve, svjesno ili nesvjesno, činimo da odbijemo potencijalne donatore-vakife našom općom nebrigom o vakufu. Treba učiniti dodatni napor da se pojasni značaj i uloga vakufa u društvu, da se otkloni predrasuda kako se pitanje vakufa tiče nekih drugih ljudi, a ne nas. Moramo se početi za vakuf boriti isto onako kako se borimo za svoju ličnu imovinu. Naravno, Sandžak je oduvijek bio mjesto vakufa i vakifa. Da je Sandžak zemlja vakifa i dobrih ljudi, o tome govori i činjenica da su uvakufljenja u Sandžaku sve brojnija. Uvakufljuju se kuće, zemljišta, džamije (koje grade pojedinci) i sl. Ta činjenica nas itekako ohrabruje i ujedno obavezuje.
Odnos muslimana prema vakufima mora biti krajnje obazriv, jer je to, po hadisu, Allahova imovina prema kojoj se sa najvećim respektom i pažnjom treba ophoditi. U tom svjetlu interesantna je dova iz vakufname Sultan Sulejmana h.g. 950 /1543. godine: „…Neka onome ko bude pazio da moji vakufi opstanu i radio na tome da se njihova dobit povećava, Allah učini da mu poslovi budu lijepi, primi njegove sevape, da ga zato nagradi neizmjerno, da ga sačuva nepogoda i tuga dunjalučkih.“
Zaključak
Vakuf je veoma važna ustanova islamskog socijalnog i imovinsko-pravnog sistema. U okrilju Šerijata je nastala, razvijala se i opstala sve do današnjih dana, odolijevajući raznim izazovima, nasrtajima, uzurpacijama, nacionalizacijama i pokušajima bukvalne eliminacije i likvidacije. Tokom svoje duge povijesti vakuf je odigrao nemjerljivo veliku ulogu na planu odgojno-obrazovnog, znanstvenog, socijalnog, zdravstvenog, ekonomskog i sveukupnog islamskog progresa i razvoja. Čak su cijela naselja i gradovi nastajali i razvijali se zahvaljujući ovoj islamskoj ustanovi. Iz različitih razloga, nekada onih političke prirode, a najčešće onih proisteklih iz običnih, prizemnih, sebičnih ličnih interesa pojedinaca i grupa, vakufi su bili predmetom čestih ataka, uzurpacija, otimačina i pljački.
Vakuf je trajno dobro koje ljude uči da jedni druge nasljeđuju iz generacije u generaciju, univerzalnoga je karaktera, pa stoga kasnije generacije trebaju znati za svoje časne pretke koji su svojim vakufima i hajratima nekada prije pomogli da se danas bolje i dostojnije živi. Pored znanja o njima treba razvijati istu svijest o potrebi uvakufljavanja i danas, tj. treba razvijati svijest o identitetu, pripadnosti, ali i odgovornosti da na isti način kao i naši časni prethodnici činimo trajno dobro. Naša obaveza je da vakufima povratimo epitet Allahova imovina i da ljude, naše džematlije, informiramo i educiramo o tome. Pored toga, naša obaveza je podstaći umnožavanje vakufa, a ne samo očuvanje postojećih. Međutim, da bi se to postiglo potrebno je izgraditi svijest kod džematlija, a to se može ostvariti samo upornim, permanentnim i svakodnevnim radom sa muslimanima.
Dr. hfz. Almir Pramenković