Poznato je da je islam napadnut odmah nakon pojave Muhammeda a.s. na svjetskoj pozornici, što će dostići vrhunac u vrijeme krstaških ratova, kada je, kako kaže francuski filozof Volter, bilo više grčkih kaluđera koji su pisali protiv islama nego janjičara u turskoj vojsci. Srednjovjekovni antagonizam koji je podržavan na Zapadu kočio je razvoj slobodne misli. Međutim, kada se pojavio kriticizam u Evropi i razvojem moderne nepristrasne kritike, situacija se znatno promijenila. Kroz prizmu kriticizma trebalo je oboriti neosnovane i zlonamjerne tvrdnje evropskih pisaca o islamu i Muhammedu a.s.
U svim stoljećima bilo je autora koji su negativno pisali o islamu. Postoje oni koji su pisali potpuno neobjektivno o islamu, a nije se analizirao njihov način pisanja. Iz prošlog stoljeća ističe se Jovan Dučić svojim „Pismom iz Egipta“. Dučićevo pismo se kvalifikuje kao negativna pojava u književno-kulturnom životu, posebno što to dolazi od uglednog srpskog književnika i diplomate. Dučićevo „Pismo iz Egipta“ je pjesma u prozi u kojoj Dučić iznosi svoje impresije. Njega je impresionirala egipatska umjetnost, i to staroegipatska, ona iz perioda faraona. On je žalio zbog nestanka egipatske umjetnosti i pokušavao pronaći uzroke propasti takve civilizacije i umjetnosti. Zaključio je da je ključni faktor kolapsa i propasti bio islamska nauka. Dučić je tvrdio da je islam sa zemljom sravnio egipatsku umjetnost i sve gdje bi došao. Opisujući dolazak islama i islamske kulture i umjetnosti u Egipat i diljem svijeta, u Dučićevim komentarima i opservacijama preobiluje ironija. Ako je mudrost iz Meke došla ovdje da potisne mudrost Saisa Helmopolisa, to je samo da ironija jedne smrti bude potpunija. Dučićevo mišljenje je neutemeljeno, jer mu nedostaje istorijska i znanstvena podloga.
Teorija o rušilačkoj ulozi islama u razvoju ljudske civilizacije je obična legenda izmišljena od evropskih islamofoba. Tome je podlegao i Dučić. Kada se Muhammed a.s. pojavio kršćanstvo je imalo šest stoljeća za sobom. U tom vremenu moral u svijetu, posebno moral u Evropi, kako kaže Vels, bio je moral svinjca. Grčko-rimski svijet, Egipat opsjednut egoizmom, licemjerstvom, tiranijom i grubim materijalizmom, već je propadao. Zemlje Mediterana su izdisale pod jarmom vizantijsko-rimskih careva i perzijskih kraljeva. Stanovnici su tražili oslobođenje, ne samo socijalno-ekonomsko, nego i moralno-duhovno oslobođenje. Egipat, kao i drugi, islam nisu doživjeli kao okupaciju, već kao donosioce najboljeg moralnog i socijalnog poretka. Najbolji dokaz ove tvrdnje je to što su se Aleksandrija i Jerusalem, i mnogi drugi gradovi, dobrovoljno predali. Dučić nije znao, ili se pravio da ne zna, da je islam vjera koja je prva proglasila jedinstvo ljudskog roda i univerzalno bratstvo svih ljudi. Revolucija koja je dolazila iz Meke izvršila je svoju misiju u svijetu uz punu slobodu savjesti i ljudskog dostojanstva. Ono što nije uspjelo nijednom religiozno-filozofskom učenju, pa ni mudrosti Saisa Helmopolisa, Plotina i Filona i drugih filozofa stare Grčke, Rima i Egipta, uspjelo je islamu. Za relativno kratko vrijeme islam je od pustinjskog beduina napravio i izgradio čovjeka, izmijenio njegovu psihu, karakter i mentalitet. Dok je degenerisana Vizantija tonula u vrtlogu vjerskih ratova, kada se plemenita misao gubila u zagušljivoj atmosferi dogmatizma, islamski svijet je iznjedrio Hasana el-Basrija, El-Farabija, El-Gazalija i dr. Posredstvom arapsko-islamskih prijevoda Evropa se upoznala s antičkim klasicizmom i starom mudrošću Grka i Rimljana.
Arapski jezik je nekada dominirao ne samo među muslimanima, nego i među elitom učenih kršćana i Jevreja. U 9. stoljeću jedan španjolski kršćanski pjesnik je napisao: „Dok studiramo svete doktrine muslimana, dok se s njima sastajemo da naučimo njihove filozofske pravce, dok mi to činimo zanoseći se ljepotom njihovog jezika i privlačnosti njihove rječitosti, zanemarujemo Jevanđelje. Naša kršćanska mladež bogata riječima gospodskog držanja diči se tuđom naukom.“
Dučić pada u kontradiktornost, jer su piramide primjeri vladarske tiranije, apsolutizma, nasilja i ropstva tadašnjih egipatskih stanovnika. Da nije bilo robova ne bi bilo ni piramida. Irelevantna je Dučićeva tvrdnja da je islam u Egiptu izvršio ropstvo. Međutim, ukoliko se to ropstvo sastoji u tome što je islam stanovnike Egipta i ostalih zemalja oslobodio jarma Vizantije, Rima i Perzije, te ako se ropstvo sastoji u tome što je islam najavio rat idolatriji, zabludama, što je oborio tiraniju, onda bi to ropstvo i danas pozdravili ne samo potlačeni narodi, nego i milioni obespravljenih.
Ovakvi i slični stavovi ne doprinose međusobnoj toleranciji, suživotu i koegzistenciji. Napadi na islam revoltiraju savjest muslimana, posebno muslimanskih intelektualaca. Muslimani moraju biti širokogrudi, ali istovremeno moraju biti branioci islama, bez obzira s koje strane napad dolazi. Toga treba biti svjestan svaki musliman.
15
Februar