PITANJE: Poznato je da živimo u vremenu višepartijskog sistema, gdje ljudi na izborima svojim glasovima određuju koja će partija osvojiti vlast, ili biti u njoj. U tom smislu postoje partije različite orijentacije, sa naglašenom nacionalnom dimenzijom ili bez nje, pa se postavlja pitanje kakav je stav članstva ili aktivnog učešća u njima. Da li musliman može biti član neke od različitih partija koje predvode nemuslimani, ako smatra da će na taj način doprinijeti svojoj zajednici?
ODGOVOR: Činjenica je da pravni sistem države u kojoj živimo daje mogućnost ljudima sa različitim mišljenima da se organizuju kroz političke partije, različite organizacije, udruženja i slično, kako bi se borili za unapređenje životnog standarda svojih članova ili zajednice, ili kako bi promovisale druge vrijednosti: kulturne, nacionalne, vjerske i ostale.
Imajući u vidu da po propisima vjere islama musliman ne može biti samo slijepi posmatrač događaja, već treba aktivno sudjelovati u donošenju odluka od opšteg značaja, uključujući i one koje se tiču njega i njegove zajednice, nameće se odgovor da musliman mora, kroz zakonski raspoložive mehanizme, uključujući i aktivno članstvo u partijama, učestvovati u planiranju i sprovođenju planova i aktivnosti koje trebaju obezbijediti korist njegovoj zajednici, kao i svim drugim ljudima.
Brojni su primjeri u dijelu neislamskog svijeta, to jest gdje su muslimani u manjini, da je učešće pojedinih muslimana u vlasti imalo itekako efekta i koristi za članove njihove zajednice, bilo da je riječ o obezbjeđivanju uslova za javno manifestovanje vjere ili o drugim oblicima koristi, kao što je ekonomska, to jest unapređenje životnog standarda i sl.
Kada je riječ o našim iskustvima po ovom pitanju, to jest odnosu vlasti, ili većih političkih partija prema svojim članovima i aktivistima muslimanima, oni se uglavnom posmatraju, u većini, kao sredstvo koje će pomoći za ostvarivanje cilja, to jest osvajanja vlasti, kojem se nikakva druga pažnja neće pokloniti, to jest na njega se neće obratiti pažnja sve do narednih izbora, kada će biti potrebni njihovi glasovi.
To je, nažalost, naša realnost koja se decenijama potvrđuje, od izbora do izbora, gdje dolaze razni političari, sve i svašta obećavaju, a kada dođe vrijeme da se data obećanja ispune oni zaboravljaju, a ukoliko ih podsjetite oni se razljute, posebno ukoliko to učinite javno, onda vas optužuju za sve i svašta, kao bi skrenuli pažnju sa sebe, ili nađu krivca na kojeg se svaljuje cijela krivica, a on bude obično onaj koji traži ono što mu je obećano.
Nažalost, ovo nije samo praksa velikih partija, već je ona prihvaćena i od onih manjih, jer se pokazala kao vrlo efikasna i jeftina, jer dovoljno je da u toku izbora nešto malo uložite, započnete, obećate, dobijete glas, a potom zadovoljni odete i zaboravite, ostavite jedan kraj, jedan narod da nastavlja svoj teški život, boreći se sa problemima sa kojima se sam ne može izboriti. To je postala praksa i naših domaćih političara, koji su, poučeni od strane iskusnijih po ovom pitanju, prihvatili dobro isprobani recept, želeći da uživaju u slastima vlasti, odnosno da glasovima svog naroda pokažu svoju težinu i dobiju što bolju poziciju, koju će iskoristiti za obezbjeđivanje što veće lične koristi, a narod će opet dobiti isto, to jest neće dobiti ništa posebno, a sigurno neće dobiti ono što mu je obećano. Koliko je samo puteva započeto i ostavljeno, koliko je propalih projekata koji su urađeni pa upropašćeni, koliko je neispunjenih obećanja, koliko je potom podvala, drskih uvreda od strane „izabranih“ na račun onih koji biraju!? Sve to upućuje na činjenicu da muslimani u ovoj državi, iako je 21. vijek, još uvijek nisu shvaćeni i prihvaćeni na ispravan način, nije im omogućeno da uživaju u plodovima slobode, ravnopravnosti i demokratije kao svi drugi, već se na njih gleda kao na strani element, potencijalnu opasnost, te se na tim osnovama prema njima donose i odluke, koje umjesto da im unaprijede život, zagorčavaju ga i otežavaju.
Žalosno je što takvu praksu ne žele, ili nisu u stanju, da isprave oni kojima je to glavni zadatak, ali to odbijaju da priznaju narodu koji ih je birao da to učine, već bespogovorno prihvataju ono što se od njih, sa raznih strana, traži.
Situacija u kojoj živimo, nagomilani problemi i cjelokupno loše stanje govori da se mora promijeniti naš pristup politici i političkim partijama.
Politika je isuviše važna da bi se prepustila ili ostavila neodgovornim i nesavjesnim pojedincima, kojima je najvažniji lični interes, za koji su spremni praviti svakakve kompromise, uključujući i one na štetu svog naroda i cijelog regiona. Ne može se politika ostavljati onima, na osnovu kojih je pošten svijet donio zaključak da je „politika najveća laž“ i od nje se distancirao, jer bavljenje i učešće u politici jeste jedini način da se utiče na donošenje odluka od životnog značaja. Ukoliko pošteni neće da se uključe u ovu oblast, oni je prepuštaju neodgovornima, koji će uraditi sve i svašta kako bi ostvarili svoje ciljeve, to jest lični interes.
Živimo u vremenu kada ima više nego ikada školovanih i stručnih muslimana, koji moraju aktivnije učestvovati u kreiranju budućnosti, čije će pozitivne ili negativne rezultate neminovno osjetiti na svojoj koži. Vrijeme je da i muslimani, kao i sav drugi normalan svijet, imaju svoje predstavnike koji nisu vještački proizvedeni i kontrolisani od strane raznih vanjskih faktora, koji vode brigu o onima koji su ih birali, o obećanjima koja su dali i kojima je opšta korist iznad lične, koji neće praviti kompromise niti ustupke na račun kolektivne štete.
Iz svega prethodnog se može zaključiti da muslimanu nije zabranjeno bavljenje politikom i aktivno učešće u radu političkih partija, već je obaveza da i na ovom polju, kao i na svakom drugom, postoje pojedinci i organizacije koje rade za interese svog naroda. Muslimanu nije dozvoljeno da slijepo slijedi čovjeka i bude mu pokoran u situaciji kada okreće leđa Allahu dž.š., svojoj vjeri i narodu, kojeg je izdao ili prodao, kao što mu nije dozvoljeno da podržava i bude član partije koja radi protiv interesa njegovog naroda, ili učestvuje u njegovom uništenju.
Situacija u zadnjih nekoliko godina je pokazala koliko i da li uopšte ima naših političkih predstavnika koji su spremni stati uz svoj narod. Napad na Islamsku zajednicu je bio test koji je pokazao pravo lice naših političkih predstavnika, takođe i posljednje cijepanje Sandžaka, kroz statističku regionalizaciju, koja je uvod u konačno „brisanje tragova turske vlasti na ovim prostorima“, to jest brisanje Sandžaka.
Poslanik Muhamed a.s. nam u hadisu poručuje: „Muslimana ne smije dva puta ujesti zmija iz iste rupe!“ Ovo je hadis koji nema potrebe dodatno tumačiti, jer je on svakome dovoljno jasan. Njega je potrebno samo praktično primijeniti.