Allah Uzvišeni je čovjeka stvorio kao društveno-aktivno biće, da radi, doprinoseći za sebe i društvo u kojem živi, donoseći korist ili štetu, zavisno od pravog ili krivog puta kojim je krenuo, tj. da li je prihvatio Allahovu uputu ili se udaljio od nje. Pored svih ovih navedenih smjernica, čovjek se i dalje pita: „Šta mi je raditi?“
Da li da bude pasivan ili aktivan za sebe, svoju vjeru, instituciju i društvo u kojem živi, onoliko koliko može, u granicama svojih mogućnosi. Dati odgovor na ovo pitanje je naročito značajno danas, jer vrijeme u kojem živimo puno je smutnji i nereda, razdora, vrijeme o kojem nas je Poslanik s.a.v.s. obavijestio u hadisu, kojeg bilježi Ahmed u svom Musnedu, a i Tirmizi u svom Sunenu:
„Onaj ko bude od vas poslije mene živio, bit će svjedok velikih razdora.“
Imajući u vidu da su Božje zadovoljstvo i Džennet želja i cilj svakog iskrenog vjernika, on se uvijek pita: „Šta da radim da bih taj životni cilj ostvario“, svjestan da samo radom, ispravnim postupcima, vjerom u Jednog Jedinog Allaha može postići svoj cilj.
Na ova pitanja odgovorit ću na osnovu kur`anskih ajeta i hadisa Poslanika s.a.v.s. i iznijeti stav uleme, a da pri tome izbjegnem nepotrebno udaljavanje od teme.
Svako ko želi da dođe do ispravnih zaključaka mora imati u vidu dva pravila, koja čovjeka čuvaju da ne pogriješi u pokušaju da donese neki zaključak ili iznese stav islama o nečemu.
Prvo pravilo: Osloboditi se ličnih stavova i ubjeđenja koja čovjek ima.
To će vjernika sačuvati da ne bude pristrasan, da traži argumente i čita dokaze, mišljenja i stavove, s ciljem da dozna istinu, stav islama, što je ujedno i cilj svakog vjernika, a nikako da prilazi argumentima, a on je već zauzeo stav i ima mišljenje o nečemu. Takvo pristup će ga dovesti do toga da traži dokaze, ali ne da bi saznao, već da bi argumentirao ono što ima od stavova i ubjeđenja. Ali to je neispravno, jer ne zna da li su ti stavovi i ubjeđenja ispravna.
Drugo pravilo: Uzeti u obzir sve dokaze koji govore o toj temi.
To će vjernika sačuvati da ne zauzme stav o nečemu radi jednog dokaza (argumenta), a da je taj argument možda slab, ili pak derogiran, ili pak se odnosi na nešto drugo, na neko vrjeme, ili poseban razlog, slučaj.
Od argumenata onih koji preferiraju mišljenje da su povučenost i samoća za vjernika bolji jesu:
فَفِرُّوا إِلَى اللَّهِ إِنِّي لَكُمْ مِنْهُ نَذِيرٌ مُبِينٌ
„Zato požurite Allahu, ja sam vam od Njega da vas javno upozorim.“ (Ad-Dariyat, 50)
Neki su ovaj ajet svatili kao imperativ za ibadet: požurite Allahu, požurite u činjenju dobrih djela, nema vremena za druženje.
Sad ibn ebi Vekas r.a. prenosi da je čuo Poslanika s.a.v.s. da je rekao: „Allah voli bogobojaznog, bogatog (onog ko ne traži od ljudi), skrivenog (onog ko ne želi da se ističe)“ (Muslim)
Ebi Seid Al Hudrij kaže: „Pitao je Poslanika s.a.v.s. jedan čovjek: ‘Koji je čovjek najbolji?’ Poslanik s.a.v.s. je odgovorio: ‘Onaj ko uloži sebe i sve što ima, boreći se na Allahovom putu.’ ‘A poslije ko’, priupita čovjek. Poslanik s.a.v.s. je odgovorio: ‘Čovjek povučen, odvojen od svijeta, negdje u planini, koji ibadeti svom Gospodaru.“
Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Samo što nije nastupilo vrijeme kada će za čovjeka najbolje bogatstvo biti par ovaca i on sa njima, na vrhovima planina, bježeći od fitneluka, čuvajuči svoju vjeru.“
Sad ibn ebi Vekas je rekao: „Volio bih da je između mene i ljudi zid, ne mogu ništa reći oni meni ni ja njima, i tako sve dok ne sretnem svog Gospodara.“
Ebu At-Taii je rekao: „Bježi od ljudi kao što bježiš od lava.“
Od učenjaka koji su za sebe izabrali samoću većinom su zahidi, kao što su bili: Sufjan Es-Seuri, Ibrahim ibn Edhem, Davud At-Taii, Al-Fudejl…
Razlog zbog čega su izabrali samoću su: u samoći čovjek više ibadeti svom Gospodaru, čuva sebe od fitneluka, manje griješi, manje ima prilike da ljudima zlo nanese, zikri…
Dokazi onih koji preferiraju druženje su:
﴿ وَاعْتَصِمُوا بِحَبْلِ اللَّهِ جَمِيعًا ….. فَأَلَّفَ بَيْنَ قُلُوبِكُمْ فَأَصْبَحْتُمْ بِنِعْمَتِهِ إِخْوَانًا ﴾
„Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!…“ „…pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji.“
Sehl ibn Sad r.a. kaže: „Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Vjernik voli i drugi njega vole, nema hajra u onog koji ne voli i ne vole ga drugi.“
Ibn Omer r.a. kaže: „Poslanik s.a.v.s. je rekao: Vjernik koji se druži (miješa u ljude) i pri tome sabura na zlo koje mu nanose, bolji je od vjernika koji se ne druži s ljudima i ne sabora na zlo koje mu nanose.“
Od uleme koja je izabrala druženje s ljudima su Šafija, Ahmed bin Hanbel…
Od koristi druženja s ljudima je učenje i podučavanje, upućivanje ka dobru i odvraćanje od zla, pomaganje ljudima, sprovođenje šerijatskih propisa…
Nakon iznešenih mišljenja i dokaza, pokušat ću da u kratkim crtama rezimiram mišljenja.
Samoća u islamu može biti sunnet, recimo kao itikaf. Među učenjacima postoji konsenzus o pravosnažnoj utemeljenosti itikafa u islamu jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. svake godine zadnjih deset dana Ramazana ulazio u džamiju sa nijetom itikafa (Buharija, Ebu Davud i Ibn Madže).
Samoća može biti i obaveza, npr. kada nastupi vrijeme velikih smutnji, nered na Zemlji, kada čovjek ne bude mogao da praktikuje svoju vjeru, kada mu druženje s ljudima nanosi samo štetu, grijeh, a nije u mogućnosti da spriječi, posavjetuje, pomogne, doprenese.
A samoća može biti i štetna za čovjeka, onda kada je vrijeme truda i rada, a on se osami, izoluje, ne miješa se u narod. Takav postupak ga može dovesti do stranputice, da zaluta, može sebe lišiti korisnog znanja, činjenja dobrih djela, sevapa druženja, može ga dovesti do pasivnosti, grijeha, jer će ga Allah pitati zašto nije uradio ono što je mogao da uradi, da pomogne vjeru, muslimane…
Druženje je osnova Allahove vjere, miješanje u narod, doprinijeti društvu, učiniti dobro, pomoći drugima – to je islam. Zato su učenjaci o hadisima koji govore o fadiletu samoće rekli da se odnose na vrijeme kada čovjek nema drugog izlaza, boji se straputice, propasti, vrijeme kada ne može da učini nikakvo dobro djelo, niti da ikoga posavjetuje. Tada bi za vjernika samoća i izolacija od ljudi bila bolja, ali normalno je osamiti se na kraće vrijeme s nijetom da Allaha spominješ, Kur'an čitaš, ogovaranje izbjegneš…
Danas je vrijeme rada, truda, akcije, nije vrijeme samoće, izolacije i pasivnosti. Islam je vjera budućnosti, a budućnost muslimana je u islamu.