Ovo je jedno od vrlo važnih pitanja koje zaokuplja ljudsku misao od postanka svijeta, pa do današnjih dana. Ovim pitanjem se bave Kur’an, nauka i filozofija. Kur’an na to pitanje jasno i nedvosmisleno odgovara: Allah je svijet stvorio, svijet nije vječan. Nauka još nema jedinstven stav o ovom pitanju, pogotovu poslije pada Darvinove teze o evoluciji. Nauka, to jest zapadnjački naučnici, su sve bliže kur’anskoj tezi o postanku svijeta.
Nauka je, bez sumnje, napravila gigantske korake u otkrivanju tajni svemira, koje na jedan način upućuju i na ozbiljna razmišljanja o postanku svijeta. Napomenimo da je osnovni princip razvoja, tj. evolucije, kao osnovni princip prema kome se stvara i razvija svijet. Kako smo na početku rekli, pitanje nastanka svijeta, također, zanima i filozofiju. Još su u staroj Grčkoj astronomi spoznali jedinstvenost uređenja svijeta i time upućivali na misao o samo Jednom Bogu. Oni su zapazili da, prema nepromjenjivim zakonima, svako nebesko tijelo stalno putuje propisanom putanjom, pa su iz toga zaključili da je to mogao urediti samo božanski um. Jer, samo po sebi, iz ništa se ne stvara nikakav red. Ukratko, zakonitost i pravilnost koju su oni zapazili u svemiru upućivala ih je na misao o postojanju Jednog Razumnog Graditelja svijeta. U toj sredini se javlja filozof Anaksagora (500-428. prije naše ere), prvi poznati grčki monoteist. Po Anaksagori, doduše, Bog nije stvorio svijet, već ga je uredio. Postojala je haotična masa koju je Bog uredio i oblikovao. Bog je proizveo jedan vrtlog, jedno kružno kretanje, uslijed koga su se mase polako, same od sebe, dijelile i razlučivale. Jedna tako lijepa i svrsishodna cjelina kao što je svijet, prema Anaksagori, pretpostavlja božanski um koji je unio red u haotične mase. Anaksagora je ovu misao platio progonstvom, jer se ona tada nije slagala sa tadašnjim vladajućim učenjem o postojanju više bogova.
Vrlo je važno osvrnuti se na filozofsko učenje i na pravac neoplatonista. Učenje neoplatonista je imalo veliki uticaj na mistička učenja u islamu (tesavvuf). Neoplatonisti se nadovezuju na učenje velikog grčkog filozofa Platona. Osnivači ovog pokreta su aleksandrijski filozofi Philo (30 g. prije do 50. g. poslije naše ere) i Plotin (250. do 270. g. poslije naše ere).
Po ovom pravcu, čitav svemir je postepeni odsjev božanstva koje iz svog beskonačnog svjetla odsijeva, odnosno, zrači um svemira, a iz toga posredno dušu svemira i konačno materijalni svijet. Ljudi i stvari, prema tome, također, nisu ništa drugo nego odsjev božanstva. To je srž Platonovog učenja o emanaciji. U čitavom svemiru on osjeća zračenje božanske moći. Stvari ovoga svijeta su kao ogledalo u kome se reflektuje božanstvo. Poznati filozof novijeg doba Hegel kaže: „Bog upravlja svijetom. Sadržaj Njegovog upravljanja, izvođenje Njegovog plana jeste svjetska povijest.“
Materijalistička filozofija polazi od potpuno suprotnih postavki. Prema ovom učenju, postoji samo materija koja je u vječitom kretanju. Kako je sve u svemiru počelo, naročito kako je nastao život, ne mogu ni materijalisti objasniti. Postavlja se pitanje: kako je materija postala svjesna sama sebe i kako materija može misliti? Materijalisti izučavaju prirodu i istražuju zakonitosti u njoj, smatrajući da su one imanentne samoj prirodi. Oni negiraju stvaranje tih zakonitosti od neke više sile. „Priroda je knjiga kojoj je istrgnuta prva i zadnja strana“, veli jedna perzijska izreka. Međutim, prva i zadnja strana knjige puno ne interesuju ovu granu filozofije. Materijalisti pravilno uče da u prirodi postoji kretanje po unaprijed određenim zakonitostima, ali se s pravom može postaviti pitanje: da li to kretanje može biti imanentno prirodi, ako ona nije svjesna sama sebe?
Danas, svakodnevno možemo čuti ovakve ili slične tvrdnje: Priroda je stvorila ovo ili ono; priroda se pobrinula za ono ili ovo; priroda je dala ovo ili ono; priroda je uredila ovo ili ono itd. S tim u vezi, mora se postaviti pitanje: da li neko može stvarati, uređivati, davati ili se o nečemu starati ako nema svijesti, volje i akcije? Ako, pak, prirodi priznamo ova svojsva, a čini mi se da ih moramo priznati, ako hoćemo rezonovati na opisan način, onda joj, ustvari, dajemo one atribute koje religija pripisuje Bogu. U tom slučaju, samo je razlika u terminima između onih koji vjeruju u Svevišnjega Boga i onih koji atribute božanstva indirektno pripisuju prirodi. Prema tome, sva razmišljanja nas na određeni način dovode do nužnog postojanja Apsolutnog Bića, tj. Boga dž.š.
Bez obzira na filozofiju, bila ona materijalistička ili idealistička, ne može se generalno reći da li ona može zadovoljiti ljude? Sve zavisi od pristupa samom problemu i gledanju pojedinca na svijet obzirom na njegov intelektualni domet i shvatanje. Filozofija pokušava riješiti probleme spekulativnim putem, bilo na ovaj ili onaj način. Međutim, ona ne može na svako pitanje dati odgovore kao religija. Zato imamo filozofa koji tokom svog istraživanja, i to na kraju života, izjave žalosnu konstataciju da svemir nema nikakvog smisla i da je ovo što vidimo i što doživljavamo samo posljedica slučajnosti.
Kur’anski stav o nastanku i svrsi svijeta
Svijet je, po Kur’anu, stvorio Uzvišeni Gospodar, Allah dž.š. To se ne odnosi samo na Zemlju i obližnje nebo, nego na čitav svemir. Allah Sebe naziva Gospodarom svjetova.
„I od Njegovih znakova je stvaranje nebesa i Zemlje i svih živih bića što ih je po njima razasuo. I On je moćan da ih iskupi kada bude htio.“
Kaže ibnu Džerir Et-Taberi, u svom tefsiru, tumačeći ovaj ajet: „I od Njegovih jasnih dokaza ljudima su Njegova moć da oživi svakoga poslije nestanka i da proživi svakoga iz mezarova, nakon što je stvorio sve od nebesa pa do Zemlje i nakon što je sve rasporedio i uredio na Zemlji i u vasioni.“
Prema Kur’anu, u svemiru postoje, osim našeg Sunčevog sistema, još bezbrojni sistemi.
„Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a neka znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!“
Ibnu Džerir Et-Taberi, tumačeći ovaj ajet, kaže: „Stvorio je koliko nebesa toliko i zemalja i u svakoj ima stvorenja kao što je na sadašnjim.“
Kaže ibnu Abbas r.a: „Kada bih vam tumačio ove ajete, vi ne biste u njih vjerovali, a nevjerovanje u njih bi vas odvelo u nevjerstvo.“
************************************************************************
Allahovo stvaranje u svjetlu nauke
Nauka nam otkriva da svijet na kome živimo nije jedini, da, osim njega, postoji još jedan nevidljivi drugi svijet. Taj drugi svijet je mikrokosmos. To je nevidljivi svijet koji možemo vidjeti samo uz pomoć mikroskopa. Radi se o svijetu atoma, elementarnih i subatomskih čestica, molekula i mikroorganizama. To otkriće je uzdrmalo predstavu ljudi o našem materijalnom svijetu. Sada smo konačno shvatili da smo griješili kada smo govorili da ne vjerujemo u ono što ne vidimo, a da vjerujemo samo u ono što vidimo. Shvatili smo da može postojati i ono što ne vidimo. Uz to, nauka je otkrila da ono što vidimo nikada, u stvarnosti, nije onako kako ga vidimo. To što mi vidimo u stvarnosti uvijek izgleda drugačije. Zaključak je da su naša čula nepouzdana i da pomoću njih ne možemo spoznati datu stvarnost.
Ubrzanim razvojem nauke i tehničkih sredstava, otkriva se da postoji još jedan nevidljivi kosmos, a to je matematički kosmos. Taj treći, nevidljivi kosmos, otkriven je uz pomoć matematike i sistema koji se temelje na matematičkim zakonitostima. Radi se o sljedećem: kada česticama u prirodi odredimo odgovarajuću numeričku vrijednost, otkrit ćemo da postoji vrhunski savršen matematički red i sklad u međusobnom povezivanju tih čestica. Ustvari, otkrit ćemo da je Uzvišeni Allah, dž.š., te čestice povezao koristeći Svoje programske i druge matematičke zakonitosti, odnosno da ih je povezao – s mjerom. Pitamo se: kako otkriti taj matematički kosmos?
Da bismo otkrili taj nevidljivi svijet trebamo ga posmatrati „očima“ matematike. Upitat ćemo se: šta bi matematika vidjela kada bi imala oči i kada bi posmatrala svijet u kojem mi živimo? Zamislit ćemo da možemo razgovarati sa matematikom. Kada to zamislimo, reći ćemo matematici da pogleda u to i to Božije djelo i da nam „kaže“ šta vidi. Matematika će nam odmah dati odgovore na sva ta pitanja. Čim dobijemo te odgovore, odmah ćemo saznati kako konkretno izgleda matematički kosmos. Dakle, kada se matematički izračuna, vidi se da su tablice kreirane u znaku relacije: par-nepar. Prva perioda ima dva hemijska elementa, a to je par elemenata; druga i treća perioda prestavljaju par perioda sa po osam elemenata. Četvrta i peta predstavljaju par perioda sa po osamnaest elemenata. Šesta i sedma prestavljaju par perioda sa po 32 elementa itd. Odmah zaključujemo da je relacija par-nepar jedan od izraza za mjeru u stvaranju tog Božijeg djela. Mi, vjernici, dobro znamo da je stvaranje u parovima jedna od Božijih zakonitosti u stvaranju našeg materijalnog svijeta u kome živimo.[13]
Nastanak svijeta univerzuma po Kur´anu
Postavlja se pitanje: da li je svemir nastao ovakav kakav je sad ili je odjednom, ili je Bog stvorio elemente iz kojih je dugotrajnim razvojem kroz milijune ili, čak, milijarde godina došlo do današnjeg stanja? Nauka je, tek početkom dvadesetog vijeka, otkrila da se svemir konstantno širi. Sve je nastalo od prve materije koja je gusta i ne može se definirati. Od nje je, poslije „Velikog praska“, nastao kosmos, tj. galaksije.
Kur’an nam o tom slučaju eksplicitno kazuje:
﴿أو لم ير الذين كفروا أنّ السموات والأرض كانتا رتقاً ففتقناهما و جعلنا من الماء كلّ شيء حي أفلا يؤمنون﴾
Zar ne vide nevjernici da su nebesa i zemlja činili jednu masu i da smo ih mi razlučili, i sve što je živo izveli smo iz vode? Pa zar oni ne vjeruju.?[14]
Jedan od najznačajnijih učenjaka, fizičara i astronoma današnjice Stiven Hoking, nazvan drugim Njutnom, kaže: “Prilikom „velikog praska“, kojim je stvorena materija, i ne samo to već i mjesto i vrijeme, tim mudrim praskom upravljao je Bog, jer da nije tako bilo svemir bi se raspao, i to da se kretao samo jednim djelićem sekunde brže.“[15]
U prethodno navedenom su upotrijebljene dvije riječi koje ujedno označavaju dva presudna stanja u procesu stvaranja i preobražaja kroz koje je prošao kosmos. Glagol retk u jezičkom značenju riječi označava objedinjenost, zajedništvo. To je ujedno i prva faza u procesu stvaranja kosmosa. Riječ fetk je ravno prasku, razjedinjavanju što je druga faza u procesu stvaranja kosmosa.[16]
Iz ovog ajeta se može izvesti jasan zaključak da je Svemogući Bog najprije stvorio određene elemente koji su činili jednu haotičnu masu koja je u kasnijem razvoju poprimila i određene oblike. Nebesa su u početku bila u plinovitom stanju kako se to vidi jasno iz ovog ajeta:
Zatim je svoju moć okrenuo prema nebu koje je bilo dim, pa je rekao njemu i zemlji: “Dođite milom ili silom!“ a oni rekoše: “Dolazimo pokoravajući se“.[17]
Prema tome, postupnost u stvaranju, odnosno, razvoju svijeta je jedna od kur’anskih istina koja se u cjelosti poklapa sa shvatanjem današnje nauke o postanku i razvoju svemira. Ima dosta ajeta koji govore da je svijet, u svom razvoju, prošao kroz duge vremenske periode.
Vaš Gospodar je Allah koji je stvorio nebesa i zemlju za šest dana.[18]
U Kur’anu se, kako smo vidjeli, govori o danima, a ne o dugim vremenskim periodima, pa se postavlja pitanje: na osnovu čega se ovi dani mogu smatrati dugim vremenskim razdobljima? To nam objašnjavaju drugi ajeti, iz kojih vidimo da Božiji dani nisu dani kako ih mi, ljudi, računamo.
I oni te požuruju s kaznom (da im dođe kazna), a Allah neće iznevjeriti Svoje obećenje. Zaista je jedan dan tog tvoga Gospoda kao hiljadu godina kako ih vi brojite.[19]
„Meleki i Duh penju se Njemu u jednom danu čije je trajanje pedeset hiljada godina (na zemlji).“[20]
Prema tome, jasno je da riječ „dan“ ne znači, ovdje, obični, naš dan, već se radi o dugim vremenskim periodima. Kako proizilazi iz ovih ajeta, riječ “dan“ kod Boga je, prema našem računanju, vrlo dug vremenski razmak, pa je onda potpuno jasno da šest dana stvaranja znači šest dugih, vrlo dugih, vremenskih perioda u stvaranju svijeta.
Kako Kur’an gleda na stvaranje čovjeka ?
Vidjeli smo, po Kur’anu svaka živa stvar je stvorena iz vode, za čovjeka je to naročito naglašeno u sljedećim ajetima:
I On je onaj koji je stvorio čovjeka iz vode, pa je zatim među ljudima uspostavio krvno srosdvo i srosdvo po ženidbi.[21]
To je rečeno i za sve životinje u ajetu: Allah je stvorio sve životinje od vode; neke od njih gmižu na svom trbuhu, neke idu na dvije noge, a neke na četiri. Allah stvara šta On hoće i, zaista, On ima moć nad svim stvarima.[22]
Po kur’anskim ajetima, čovjek je stvoren od zemlje: On vas je stvorio od zemlje; zatim je odredio rok (vrijeme vašeg života) i On zna vrijeme Sudnjega dana, pa vi opet sumnjate.[23]
Moderni islamski, teolozi kao što su na primjer egipatski učenjaci šejh Muhammed Rida i Abbas Mahmud El-Akkad, smatraju da učenje Islama ne protivrječi teoriji evolucije i da ideja razvoja nije u suprotnosti sa islamskim vjerovanjem i učenjem. Istina, jedan od suvremenih islamskih teologa, nedavno preselio na ahiret (rahmetullahi teala alejhi), šejh Mahmud Šeltut, bivši rektor El-Azhera, odlučno stoji na protivnom stanovištu i odbacuje teoriju evolucije. Po njegovom shvatanju, za ovo nema nikakva dokaza, jer ova teorija nema nikakvog oslonca u ljudskom zapažanju i iskustvu. Osim toga šejh Šeltut smatra da je ova teorija protivna samom slovu Kur’ana, odnosno, ajetima da je čovjek stvoren od zemlje, kao i drugim ajetima u ovom smislu.
Stvaranje svijeta i čovjeka u njemu je veličanstveno djelo Božije sa određenom svrhom i smislom. U Kur’anu se čovjeku daje izuzetno značajno mjesto među svim živim bićima, ako ne i glavno. Čovjek ima ulogu namjesnika na Zemlji, povjerenika koji treba pozitivno i stvaralački djelovati na Zemlji i, putem Božanskog duha koji je u njemu, otkrivati zakone svemira, te djelovati u skladu sa njima, izučavati, proučavati, studirati, filozofirati, ali sve u granicama dozvoljenog, zahvaljujući na taj način Mudrome Gospodaru na svim blagodatima i spoznaji koju nam je darovao.
Neka je zahvala Gospodaru svjetova i kosmosa!
Dr. Mehmed Mešić