Kada je došla posljednja, najpotpunija i najsavršenija vjera, ona koja je objavljena putem Muhammeda s.a.v.s., došlo je čovjeku vrijeme da bude čovjek, da u islamskoj koncepciji pronađe zanimanje za dušu, razum i tijelo skupa, da u svom životu ide pravim putem vođen urođenom naravi s kojom ga je Allah dž.š. stvorio. Ni ta božanska koncepcija ne bi, Bože sačuvaj, bila uspješna kad bi neki aspekt bio značajniji od drugog.
Kada postoji sklad među potencijalima čovječijeg tijela, ljudski život je plemenit i uravnotežen. Islamska koncepcija odgoja uvijek počiva na uspostavljanju ravnoteže među zahtjevima urođene naravi s kojom je Allah dž.š. ljude stvorio. Kao i razum i tijelo, duša neizbježno nastoji udovoljiti svojim zahtjevima i pravilno se odgojiti.
Ispravan odgajatelj treba strogo imati u vidu da su tijelu svojstveni materijalni zahtjevi koji izviru iz dubine njegove naravi. U izražavanju ljudskih materijalnih zahtjeva nema ništa čemu se može uputiti zamjerka, a kamoli zabrana ili sankcionisanje. Ono čemu treba udovoljiti u izražavanju tih potreba, jeste da čovjek ne izlazi van granica koje je postavio Uzvišeni Allah, čije dimenzije iscrtavaju koncepciju koja ljudskom tijelu opisuje nužnost, mjeru i smisao potreba. Prema vlastitim zahtjevima, tijelo može imati želje i potrebe u kojima nema ništa loše, naravno ako su moralno dopuštene i korisno opravdane, budući da iza svih želja i potreba stoji mudrost Tvorca, koji najbolje poznaje čovjeka. To je sveobuhvatna mudrost na kojoj se temelji trajanje života, razmnožavanje ljudi i življenje sa sposobnošću za rad i traganje za opskrbom. Izražavanje ovakvih želja i potreba u okviru zakona, islam smatra ibadetom s kojim se čovjek približava Stvoritelju svjetova. Slabost dolazi ili iz pretjerivanja ili iz iskrivljenog praktikovanja želja i potreba. Sve to je u islamskom poimanju pogrešno. Kao prvo, pogrešno je naspram islamskog poimanja čovjekove uloge u životu, a kao drugo, pogrešno je u području odgoja čovjeka. Obadva smjera se vrte u krugu neznanja ili zablude.
Ko je taj što može zabraniti Allahove ljepote koje je On iznio svojim robovima, kao što je dozvoljena (halal) zarada, ili naklonjenost drugom polu? Ko je taj što tvrdi da je izražavanje seksualne želje u okviru zakonskih propisa srozavanje ljudskosti, kako tvrde oni što zagovaraju monaštvo kojim Allah dž.š. nije obavezao nijednog čovjeka. Ko je taj što tvrdi da se suzdržavanje ogleda u odijevanju zakrpama, ritama, grubom odjećom, smatrajući to jedino ispravnom vrstom odijevanja?
Niko od svih pomenutih zajedno, u onome u šta poziva, nema ni najmanji dokaz, niti argument, već se nalazi u sukobu sam sa sobom i prirodom s kojom ga je Allah Uzvišeni stvorio.
El-Dževzi je za suzdržavanje i isposnike rekao nešto što ne možemo da ne spomenemo, a to je: „Ja odijevanje krpama i ritama prezirem zbog četiri razloga: prvo, zato što to nisu oblačili naši preci, a ako jesu onda samo zato što su morali; drugo, zato što u tome ima prizivanja siromaštva, a čovjeku se zapovijeda da slobodno pokazuje i raspolaže Allahovim blagodatima; treće, zato što se time jasno pokazuje neimaština, a zapovijeđeno je da je prikrivamo; četvrto, to podsjeća na one koji se udaljavaju od zakona, a ko se nekoj grupi prikloni u ponašanju, njoj i pripada.“
Slično je i s jelom i pićem. Nisu u pravu oni, koji pod plaštom vjere, tijelu uskraćuju jelo, osim radi očuvanja života, koji tvrde da je to pobožnost, jer jelo i piće za kojim se ukazuje potreba, bez pretjerivanja i nadmenosti, jeste prirodni i razumski zahtjev, zbog toga što se pomoću toga održava život, njeguje tijelo i osjetila. Mudri vjerozakon (Šeriat) zabranjuje danonoćni post zbog toga što iscrpljuje organizam, oslabljuje dušu i čini ih nemoćnim za ibadet. To sve islam zabranjuje, a razum odbija. Svako dodavanje jela i pića preko potrebe je pretjerivanje i rasipanje koje se u sklopu Šeriata zabranjuje brojnim porukama Kur'ana i Sunneta. Zahtjev u vezi s jelom i pićem jeste umjerenost i sredina. To je platforma na kojoj se čovjeku ostvaruje dobro za ovaj i budući svijet.
Islam je u tome uspostavio red pomoću kojeg čovjeku ostvaruje dobro i od njega otklanja svaku štetu. Uzvišeni kaže: „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite! Jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.“
El-Kurtubi kazuje: „Ibn Abbas r.a. tvrdi: Allah dž.š. u ovom ajetu dozvoljava jelo i piće bez pretjerivanja i nadmenosti, to jest, oholosti, a što se tiče stvarno potrebne količine, to je ona s kojom se otklanja glad i utoljuje žeđ, a ona je dozvoljena i razumom i vjerozakonom.“
Prema predaji koju prenosi El-Mikdama ibn Ma'd Jasriba r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Čovjek ne puni posudu opasniju nego što je stomak, budući da zalogajima opterećuje kičmu. Ako je već neizbježno, neka trećinu stomaka predvidi za jelo, trećinu za piće, a trećinu za dušu.“
Islam ovu mjeru uspostavlja da bi tijelu omogućio da izrazi potrebe usklađene s prirodom s kojom je Allah dž.š. stvorio ljude, potvrđujući time da se pravilan odgoj tijela sastoji u tome da izrazi potrebe i ostvari ih bez pretjerivanja i nadmenosti. Islamskom odgajanju tijela na ovakav način ne sliči nijedna pedagogija iz prošlosti, niti će joj se približiti nijedna u budućnosti, jer ovakav odgoj izvire iz koncepcije Uzvišenog Allaha, Stvoritelja čovjeka, koji zna šta je za čovjeka dobro na ovom i budućem svijetu. On je Onaj koji ništa suvišno nije naredio vezano za vjeru i život na ovom svijetu.
Nastavit će se…