Vijesti

Područje vjerske, a posebno islamske pedagogije, ubraja se, još uvijek, u nedovoljno ispitana i tretirana polja naučnog istraživanja. 

Malobrojne studije i članci koji zadiru u ovo područje samo su fragmentarni pokušaji usmjereni kao podrška svima onima koji se žele ozbiljnije baviti ovom tematikom. Kako ističu savremeni islamski mislioci i autori, uzrok takvom stanju nalazi se u dvjema činjenicama. Prva je da skoro niko nije pokušao iskoristiti obilno naslijeđe islamske pedagogije u razvoju opšte pedagoške misli, a druga, djelimično oslanjanje pedagogije arapskog svijeta, od tridesetih godina prošlog stoljeća, na tokove i misao zapadnjačke pedagogije u skoro svim pedagoškim trendovima.

Doprinos pedagogije savremenom društvu i svim dostignućima je nesumnjiv i gotovo je nepotrebno ukazivati na njen značaj, važnost i ulogu u kreiranju novijeg društva i njegovih brzih promjena. Kao modernu respektabilnu naučnu disciplinu, pedagogiju danas izučavaju hiljade naučnika i istraživača širom svijeta. Za razliku od Zapada, koji svoje značajnije naučne  rezultate i dostignuća veže za period humanizma i renesanse, uz napomenu da pedagogija svoj razvojni put veže za vaspitanje i obrazovanje najranijih civilizacija kao što su Sumeri, Egipćani, Persijanci, Kinezi i Hebreji, muslimani, u okrilju islamske pedagogije, to znanje crpe od prvih riječi kur'anske Objave: „Uči u ime Gospodara koji stvara...“[1]. Obrazovanje i odgoj su, nesumnjivo, ključni termini te nauke koja se do danas diferencirala na brojne odsjeke i specijalizacije.

Vaspitanje i obrazovanje su pojave stare koliko i čovjek. Savremenim shvatanjima vaspitanja i obrazovanja, posebno njihove uloge u procesu humanizacije čovjeka, prethode dugotrajna i raznovrsna  nastojanja da se, u datim istorijskim uslovima i u skladu s dostignutim nivoom saznanja, vaspitanje i obrazovanje objasne i stave u kontekst ostalih društvenih pojava. Stoga je sasvim razumljivo što se islamska pedagogija vraća tim nastojanjima i kritički provjerava svoje porijeklo, tražeći početke svog razvoja i otkrivajući nastajanje pedagoških pojmova, načela i zakonitosti i, s tim u vezi, objašnjava razlike u savremenim tokovima pedagoške teorije i prakse. Bez obzira na stepen dostignuća savremene pedagogije, na domete koje je ostvarila u školskoj organizaciji i obrazovnom sistemu u cjelini, te položaja savremenog čovjeka u procesu saznanja u uslovima ekspanzije nauke i tehnike, nije prestao interes za proučavanje istorije vaspitanja i obrazovanja, školstva i prosvjete.[2]

Islamsku pedagogiju možemo posmatrati kao temelj na kojem počiva islamska kultura i civilizacija u cjelini. Sam pojam islamska pedagogija nosi značenje napretka i razvoja, a njen cilj je izrastanje muslimana kao svestrano oblikovane ličnosti: duhovno, moralno, intelektualno, spoznajno, emocionalno, tjelesno, estetski, društveno i politički. Islamsko-pedagoška misao ima jedinstven i prepoznatljiv razvojni put u svojim idealima, principima i načelima, ciljevima, sadržajima i pristupima. Sve to ima svoj izvor i ishodište u Božijoj objavi – Kur'anu, s kojom je islamska pedagogija neraskidivo vezana. Na osnovu toga, musliman usvaja svoje jedinstveno i svima prepoznatljivo ponašanje, razmišljanje i osjećanje. Islamska pedagogija je, od Gospodara svjetova, dat pristup za popravljanje i upućivanje čovječanstva ka dobroti, pravednosti i odmjerenosti, te upražnjavanju plemenitog ponašanja u životu. Istina je da čovječanstvo, tokom svoje istorije, ne poznaje tako sveobuhvatan, širok i potpun sistem koji zadire u sve pore ljudske egzistencije, kao što je to islam.

Islamskoj pedagogiji nisu primarni samo saznanja i informacije o najosnovnijim pedagoškim kategorijama – obrazovanju i vaspitanju, nego je ona prvenstveno način ili stil života kojeg prakticira musliman, u njega vjeruje, a to zato što je to neraskidivi dio njegove urođene prirode (fitre) koja je utkana u najveće čovjekove dubine, u njegovu dušu i srce. Islamski put se u odgoju ogleda u kompletnom posmatranju muslimana, čovjeka koji ništa ne izostavlja i ne zanemaruje, u cjelovitom pogledu na njegov duhovni i materijalni život, kao i sve aktivnosti na Zemlji.

Pojam islamske pedagogije nemoguće je odvojiti od fenomena religije i religioznosti, odnosno, od prirodne potrebe čovjeka za vjerom i vjerovanjem. Kada govorimo o religijskoj pedagogiji naša se razmatranja moraju kretati u okvirima dva osnovna pojma, i to onog šireg pod kojim podrazumijevamo religiju kao oblik svjetonazora i pogleda na svijet, i užeg koji obuhvata nastavni predmet u okviru vjeronauke, a koji se izučava u brojnim zemljama širom svijeta. Spomenuta podjela je, u suštini, strana islamu, pa tako i islamskoj pedagogiji, jer islam podrazumijeva sveobuhvatan koncept življenja, koji ne razdvaja nauku od života i realnog svijeta. Ova klasifikacija pedagogije je vezana za zapadni svijet i to od momenta kada Crkva gubi monopol nad obrazovanjem, nakon čega se vjera i sve ono što je vezano za nju izučavaju u okviru vjeronauke kao jednog od nastavnih predmeta.

Islamska pedagogija se odlikuje nizom osobenosti, koje je izdvajaju u odnosu na ostale vrste pedagogija, a sve te odlike i osobenosti potiču iz osnovnih izvora islama – Časnog Kur'ana i Sunneta (tradicije) Allahovog poslanika Muhammeda a.s.  Islamska pedagogija posmatra čovjeka u njegovom totalitetu i sveukupnosti, ne vezujući ga za naciju, boju kože ili podneblje. Humanizam (insanijjet) je ono za čim hrli islamska pedagogija. Tako ova, gotovo zaboravljena, naučna disciplina svojim humanističkim usmjerenjem aktivno djeluje na oblikovanje dobrog i plemenitog čovjeka, koji neće s predrasudom gledati druge ljude, nego će mu ličnost biti ispunjena ljubavlju, nježnošću i razumijevanjem, jer svi potičemo od jednog čovjeka i jedne žene.

Jedna od upečatljivih osobenosti islamsko-pedagoške misli jeste božansko porijeklo. Njen izvor je od Uzvišenog  Boga, kao i njen plan i program. Obzirom da joj je cilj oblikovao i postavio Gospodar svjetova, lako uočavamo da je ključni cilj islamskog učenja, pa i islamske pedagogije, uspostavljanje kvalitetne spone muslimana s njihovim Stvoriteljem, a radi pridobijanja Njegovog zadovoljstva. Univerzalnost cilja islamske pedagogije neizostavno vodi ka angažmanu svih ljudskih potencijala, tako da se ne zapostavlja i ne odbacuje ni jedna njegova mogućnost i resurs, a kad god se aktiviraju svi ljudski potencijali, dobija se najplemenitiji i najvredniji rezultat. Stoga, istraživanje i aktuelizovanje islamsko-pedagoške misli danas nameće se kao neodložni imperativ, koji stoji pred generacijama muslimanskih mislilaca i naučnih pregalaca željnih znanja, a kojem trebaju pristupati odgovorno i kreativno, sa puno vjerskog entuzijazma.

Islamska pedagogija koja se bavi osnovnim pedagoškim kategorijama mora otkloniti jednu dilemu i pomoći da obrazovanje i vaspitanje budu pravilno osmišljeni i usmjereni:  da li u porodici, u školi, i procesima učenja samo podučavati i obrazovati čovjeka, ili ga istovremeno i odgajati, probuđujući ono plemenito u njegovoj naravi. Ovo su pitanja koja su postavljale sve svjetske religije i kulture, pokušavajući da na njih daju adekvatne odgovore. Školovanje i obrazovanje je, makar posljednja dva stoljeća, postalo, uglavnom, dostupno svima. Velika blagodat za čovječanstvo bi bila da to obrazovanje nije istrgnuto od odgoja. Postojeći koncept masovnog obrazovanja zanemaruje odgoj učenika kao pojedinca. Školovanje je prestalo biti i odgajanje, a kobne posljedice su evidentne i neizbježne. Ovome ne treba mnogo dokaza. Primjera radi, plinske komore holokausta stvorili su vrhunski intelektualci, ali, nažalost neodgojeni i nemoralni akademici!

Islam je sistem za cjelokupan čovjekov život u svim njegovim aspektima. To nije čisto teoretsko vjerovanje odsječeno od praktičnog čovjekovog života, mada se to islamu, kroz historiju, pokušavalo imputirati. Naime, pokušavao se islam svesti na puku teoriju i lično uvjerenje koje je trebalo artikulirati u sebi i tajanstveno čuvati u obredima duboko skrivenim od očiju javnosti. Drugim riječima, poistovjetiti ga sa drugim religijama koje su svoju originalnu životnu energiju svele na mrtvilo teoretskih razglabanja i mnoštvo tajanstvenih doktrina.

Islam je, zahvaljujući svojoj živoj unutrašnjoj energiji, uspio sačuvati tu sretnu sintezu između duhovnog i materijalnog, teorijskog i praktičnog, ezoteričnog i egzoteričnog. Zahvaljujući Gospodaru svjetova, islam je bio i ostao u životu ljudi ne samo putokaz ka onome svijetu i onome što će jednog dana neminovno doći, nego i putokaz za svaku životnu situaciju i svaku zapitanost na ovome svijetu. Upravo ta fleksibilnost i elastičnost spriječila je njegove pripadnike da odu u ekstremizam u koji su zagazili pripadnici drugih religijskih zajednica. A tako je zato što je islamska koncepcija Božanstva, univerzuma, života i čovjeka cjelovita i sveobuhvatna. Ona, po svojoj naravi, ne trpi da bude predstavljena samo kao duhovna i kulturološka, budući da to odudara od prirode islama i njegovog konačnog cilja. Islam se želi predstaviti u čovjeku, unutar njega, u njegovom okruženju i u čitavom kosmosu. On, ustvari, izrasta iz živog organizma i realističkog pokreta i, uporedo s tim, on se paralelno razvija i u teorijskom smislu. Zahvaljujući svojoj specifičnoj naravi, on nikada nije prerastao u čistu teoriju, uspijevajući da zadrži status dinamične realnosti.

I zato Allah Plemeniti nije objavio Kur'an da bude knjiga čijoj će se nadnaravnosti diviti ljudi, već je Kur'an objavljen, prije svega, zbog nasušne potrebe za vođenjem i pravilnim usmjeravanjem čovjeka u svim segmentima njegovog života. Treba znati da, kako god je islam božanska vjera, on je, u isto vrijeme, i božanski metod u djelovanju i prakticiranju. Kako god je došao da promijeni idejnu koncepciju, isto tako došao je da promijeni i životnu stvarnost u kojoj će se sve što je teoretski naznačeno i praktično moći ostvariti! Otuda, ako iščitavamo Kur'an i Sunnet Allahovog Poslanika s.a.v.s. uočit ćemo da je islam, uistinu, ušao u sve pore ljudskog života, rada i djelovanja i da nema ni jednog segmenta ljudskog življenja o kojem islam nije postavio svoje putokaze, donio kriterije i obznanio način na koji će se to moći realizirati.

 

Ako, uistinu, analiziramo islamsko učenje onda ćemo biti fascinirani brigom islama za čovjeka od, samog čina rođenja, pa čak i prije toga, kroz brigu da se pripreme svi uvjeti za njegovo formiranje u majčinoj utrobi i normalan dolazak na životnu pozornicu. Ko god razmisli o tome, mora ostati zadivljen brigom islama o djetetu, njegovom rađanju, pravilnom usmjeravanju, ispravnom odgoju i prirodnom uzrastanju. Takođe, ako temeljito pratimo islamsko učenje nećemo moći odgonetnuti kojoj fazi čovjekovog života islam daje više prostora. Ostat ćemo zatečeni zaključkom da islam svakoj fazi čovjekovog života prilazi sa podjednakim žarom, toplinom i pažnjom i da čovjeka tretira u dobi kada je nemoćan i mali, a i onda kada je zreo i snažan, ali i onda kada ostari i iznemogne. S obzirom da islam sa krajnjom pažnjom i vanrednom brigom prilazi svakoj fazi našeg života, možemo zaključiti da nam, na taj način, islam želi odaslati signal da je, ustvari, jedini dostojan našeg predavanja i pokoravanja i da treba biti i ostati izvorom naših usmjerenja, očekivanja i nadanja. Ovo su samo neki kraći izvodi iz obimne riznice islamsko-pedagoške misli, a koji se tiču svakog muslimana željnog da odgoji i vaspita svoje dijete na najbolji način.

Iz naprijed izloženog, bez imalo sumnje ili dvosmislenosti, pokazuje se da Islam svojom savršenom metodom, svojstvenim putem i jedinstvenim načinom ostvaruje vjersko i moralno uzdizanje djeteta, njegovo psihičko i intelektualno formiranje, tjelesni i društveni odgoj, što mu u budućnosti osigurava da bude čestit, uravnotežen i ispravan čovjek, dobar građanin, čvrstog vjerskog ubjeđenja i morala, koji izvršava svoje obaveze, preuzima odgovornosti, te na kraju postiže ostvarenje zacrtanih ciljeva. A cilj svih ciljeva je zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, Džennet kao nagradu i spas od džehennemske vatre.

Među važnim stvarima u kojima su skoro svi etičari, sociolozi, pedagozi i nastavnici složni, a koja mora biti briga islamske pedagogije, jeste da odgajatelj, bio nastavnik, otac, majka ili vjerski učitelj, uloži maksimalne napore i usmjeri svoje interesovanje ka odgovornom izvršavanju ove božanske metode u odgoju, a koju je objavio Uzvišeni Allah i čije je osnove i ogranke postavio Islam, kako bi dijete rasloi u pravoj vjeri i bogobojaznosti, te se  uzdizalo u vrlinama i moralu. Ono će se među svijetom pokazivati u najboljemu svjetlu u kakvom se može pokazivati čovjek kao mentalno zreo, savršeno moralan, uravnoteženog vladanja, dobroćudnog ponašanja, lijepog načina života i plemenitog društva.

Ako islam zamislimo kao veliku bašču u kojoj rastu raznovrsne voćke, onda odgojno-obrazovno stablo treba biti najrodnije. Sjemenka ikre (čitaj i uči) prva je zasijana u toj bašči. Ona je naznačila vrijeme  i prostor jednoj kulturi i odredila joj sadržaj i pravac. Stoga je potrebno ukazati na važnost tog sjemenitog stabla i pokušati sa svježim idejama zaliti njegove korijene. To treba učiniti zato što mi vjerujemo da je u odgoju i obrazovanju naš spas. Također, znamo da znanje može pokrenuti planine i da sile ovoga svijeta bilo da su ljudske ili one druge ne mogu znanje nadvladati. Odgoj i obrazovanje zahtijevaju poseban talenat i trud. Te stoga shvaćamo da je nauka o odgoju i obrazovanju više od pukog statističkog nabrajanja grana znanosti i vrsta literature.

Islamska pedagogija koja se bavi osnovnim pedagoškim kategorijama mora otkloniti jednu dilemu, i pomoći da obrazovanje i vaspitanje budu pravilno osmišljeni i usmjereni:  da li u porodici, u školi, i procesima učenja samo podučavati i obrazovati čovjeka, ili ga istovremeno i odgajati, probuđujući ono plemenito u njegovoj naravi. Ovo su pitanja koja su postavljale sve svjetske religije i kulture, pokušavajući da na njih daju adekvatne odgovore. Školovanje i obrazovanje je, makar poslednja dva stoljeća, postalo, uglavnom, dostupno svima. Velika blagodat za čovječanstvo, bi bila da to obrazovanje nije istrgnuto od odgoja. Postojeći koncept masovnog obrazovanja zanemaruje odgoj učenika kao pojedinca. Školovanje je prestalo biti i odgajanje, a kobne posljedice su evidentne i neizbježne. Ovome ne treba mnogo dokaza. Primjera radi, plinske komore holokausta stvorili su vrhunski intelektualci, ali, nažalost neodgojeni i nemoralni akademici!

Savremeno obrazovanje i stereotipne generacije kadrova iz kojih je izlučena komponenta odgoja, ne stide se pred prirodom i njenim ljepotama kojim ju je Gospodar svjetova okitio, već su spremni da svoje prohtjeve i strasti zadovoljavaju divljajući, rušeći, i gazeći sve oko sebe, ne prezajući od bilo čega, misleći da su oni “moćni gospodari”. Obrazovanje bez odgoja teži da se pretvori u rušilačku snagu nad prirodom i ljudskim društvom. Odgoj bez obrazovanja vodi zaostalosti, sektaštvu i siromaštvu. Nekoliko desetina velikih svjetskih gradova, spaljeno je rukama obrazovanih ali neodgojenih ljudi u ratovima XX– tog  stoljeća, i na Istoku i Zapadu. Dželaluddin Rumi[3] je govorio  da obrazovanu, ali neodgojenu čovjeku um služi kao svijeća lopovu u vrijeme dok krade.[4]

Ova dva važna procesa: odgajanje i obrazovanje, čovjek ne stiče jednom za svagda, kao što stekne stalne nakon mliječnih zuba. To su dugotrajni životni procesi s određenim kontinuitetom kojima se stalno treba vraćati i nad njima bdjeti. Odgoj i vaspitanje su poput ptice koja, da bi se održala u zraku, neprestano razmahuje objema svojim krilima. Stoga, potpuno izučavanje islamske pedagogije podrazumijeva sagledavanje vaspitanja i obrazovanja u kontekstu historijskog saznanja o čovjeku i društvu. Zato imamo potrebu za stalnim vraćanjem izvornom učenju islama, razvoju islamsko-pedagoške misli i onih mislilaca i praktičara koje je iznjedrila ova kultura, a koji su ostavili trajni trag i poklonili dragocjeni dar čovječanstvu.

Cilj ovog rada je, između ostalog, da osvijetli nekadašnju ulogu pedagoške misli u islamskom svijetu, te ukaže na doprinos te misli ukupnim dostignućima na polju vaspitanja i obrazovanja u današnjem svijetu. Istovremeno, kroz naš skromni doprinos upoznavanju islamsko-pedagoške misli, mi nermamo ambicije odgovoriti na sva pitanja vezana za vaspitanje i obrazovanje, niti nam je namjera da sa našim stavovima zaokružimo analize i istraživanja ove aktuelne teme. Željeli smo, prije svega otkloniti krupni pedagoški nedostatak a koji se ogleda u nepostojanju pedagoških izvora pisanih od strane naših autora  iz kojih se može pratiti pedagoška misao na širokom prostoru na kojem je nastao i širio se islam. U poređenju sa Zapadno-evropskom i Američkom, pa i Ruskom pedagoškom mišlju, učešće istočnjačkih, posebno islamskih pedagoga i njihovog doprinosa svjetskog pedagogiji, je gotovo zanemarljiv. Sličnu sudbinu je doživjela i pedagogija Indije, Kine i Japana, o kojoj gotovo da ništa ne znamo. [5]

Zato smatramo da je predmetna tema društveno opravdana, posebno kada je na pomolu novo standardizovano ustrojstvo vaspitno-obrazovnog sistema u svijetu, pa i kod nas, te kada se oblikuje svjetsko globalno društvo u kojem i muslimani trebaju dati svoj doprinos, ponaosob u sferi vaspitanja i obrazovanja. Istodobno, rad koji je pred vama će, ako Bog da, pobuditi interesovanje pedagoške javnosti, teoretičara i praktičara, islamista i onih koji to nisu, da daju svoje priloge za stvaranje potpune islamske pedagogije. Time bi bila ispravljena nepravda i prema islamu i islamskoj pedagogiji, a čovječanstvu ponuđeni primjeri vaspitanja i obrazovanja koje uspostavio Najveći Odgajatelj Allah dž.š. a praktično ih primijenio Allahov Poslanik Muhammed a.s. ’’Ugradnjom islamske pedagogije i njenih shvatanja u opšti obrazovni sistem mi bi ponudili i nastavniku u učeniku, i vaspitaču i vaspitaniku, cjelovitu inetrpretaciju islamskog učenja koje ubuhvata sve aspekte ljudskog života: i duhovne i tjelesne, i lične i društvene, te koje pravi ravnotežu između pojedinca i zajednice.’’[6]