Piše: Abid Kačapor, student FIS-a
Koje to stablo može opstati uprkos seči i uništenju njegovih grana? Opstaje jedino ono stablo koje ima jako korijenje, koje je raslo i širilo se stotinama godina, pa iako ga ljudi okraste i pomisle: “Gotovo je, osušili smo ga!” A ono u proleće opet zazeleni i probehara. Jedno takvo stablo sa jakim korjenima je i stablo Bošnjaka i Bošnjaštva, doživjelo je jedanaest velikih sječa, ali uprkos tome opstaje, zeleni i pruža svoje grane visoko ka nebu.
Smjena kulturnih civilizacija na ovim prostorima, odlazak Osmanlija i pojava Austrougara u Bosni učiniće da se po prvi put, nakon petsto godina, Bošnjaci nalaze izvan države koja će im pružati bezbjednost, oni nama garantovali bezbjednost a mi njima ljude, koji će im raditi u administraciji, ne trebamo zaboraviti da su čak jedanaest velikih vezira bili Bošnjaci, što znači da je od ukupnog broja polovina pripadala Bošnjacima. Pokušaj otpora domaćeg stanovništva nije dugo trajao i Austrougari su i teritorijalno pripojili Bosnu. Novonastale okolnosti su učinile da Bošnjaci budu ostavljeni na milost i nemilost novoj upravi. Tadašnje stanje Bošnjaka se ogledalo u tome da su jedni bili ekstremni desničari, koji nakon dolaska nove uprave nisu željeli da izađu u javnost, nisu željeli obući ništa što ima veze sa novom kulturom, nisu dozvoljavali svojoj djeci da se školuju na njihovim univerzitetima, nisu učestvovali u politici i javnim dešavanjima, ali je postojala i druga grupa među Bošnjacima, ekstremni ljevičari, koji su po svaku cijenu prihvatali novu kulturu i odricali se svih stvari koje se vezuju za prošlost. Druga grupacija se odmah asimilovala u novonastalo društvo, dok je prva konstantno živjela u iščekivanju velikog povratka Turaka, živjeli su za dan kada će se opet zavihoriti Osmanska zastava. Dok su oni čekali, veliki politički procesi su se odvijali oko njih, trebalo je Bošnjake svesti na vjersku kategoriju, da oni nisu narod već vjerska skupina. Pojavljuje se termin “muhamedanac”, da u potpunosti ugasi mogućnost postojanja Bošnjaka na tim prostorima prije pojave Osmanlija, tj. Turaka. U tom periodu dolazi do osnivanja Islamske Zajednice, kako bi vjerska pitanja Bošnjaka odvojili od Osmanske države i da bi ista bila korišćena u smirivanju eventualnih buna, koje bi vjernici mogli organizovati. U skladu sa filozofskim shvatanjem da teška vremena stvaraju jake ljude, to se i desilo i osnivaju se prve političke stranke sa ciljem da se spasi što se spasiti da. Jedna od stranaka bila je Muslimanska Narodna Stranka, koja je osnovana 1906. godine, imala je čak i svoje glasilo Musavat što u prijevodu znači jedinstvo. A od kulture i tradicije Bošnjaka se otimalo sa svih strana, sa jedne strane Srbi, sa druge strane Hrvati, a unutrašnja nesloga i izdaje, među Bošnjacima, su prethodile osnivanju ove stranke. Predsjednik stranke je bio Ali-beg Firdus, koji je težio ka ujedinjenju Bošnjaka pod jednim bajrakom i da se oni sami bave svojim halom. Da je težio jedinstvu vidimo iz naziva samog glasnika stranke. Tih godina, na insistiranje Srbije, donosi se zabrana naziva bosanski jezik u adminstraciji i daje mu se naziv srpsko-hrvatski jezik. Nedugo poslije toga počinje Prvi Svjetski rat i traje četiri godine (1914-1918). Kao posljedicu rata imamo i formiranje novih država, medju njima i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao što vidimo u nazivu, ne postoji termin sa kojim se mi možemo identifikovati. U tom periodu se sprovodi takozvana agrarna reforma koja je imala za cilj da zemljište Bošnjačkih aga i begova podijeli kmetovima, donijeta je na nivou cijele zemlje, međutim najviše je pogodila one koji su bili cilj, odnosno meta, a to su Bošnjaci, koji su imali velika imanja na kojim su radili seljaci. Ovom reformom se postigao cilj da dojučerašnji seljak ima više zemlje nego beg čija je, ustvari, zemlja bila. Ovo je, nesumnjivo, jedna od najvećih nepravdi koja je zadesila Bošnjake. U tom periodu su Bošnjaci bivali izloženi velikom pritisku da prihvate neku od dvije ponuđene nacionalnosti, ili da su Hrvati ili da su Srbi, Bošnjaci su pod tim pritiskom, a da bi očuvali svoju slobodu, na mjestima gdje je bilo većinsko srpsko stanovništvo govorili da su Hrvati, a na mjestima gdje je bilo većinsko Hrvatsko stanovništvo govorili da su Srbi. U tom periodu se ističe Mustafa Busuladžič, koji po svaku cijenu nastoji stvoriti pravedniji sistem, ne želeći se uklopiti u postojeće sisteme, u kojem će imati slobodu da kaže da je Bošnjak, a ne Hrvat, niti Srbin, već Bošnjak. Njegova želja je bila da se ispravi decenijska nepravda i da se konačno vrati pravo Bošnjacima da budu narod, a ne samo vjerska skupina. Islamska Zajednica u tom period, kao i u prijašnjem, služi da se vjernici drže na oku države, kako ne bi bilo eventualnih buna protiv kralja. Pojavio bi se tek po neki reis koji bi želio da podigne svijest, ali bi bio brzo zamijenjen poslušnikom kralja, a kao posljedica toga nastaje družina, koja kasnije prerasta u pokret, u pitanju su Mladi Muslimani. U predratnom periodu pojavljuje se ideja da Bosnu treba podijeliti na dva dijela, jedan dio pripojiti Hrvatskoj, a drugi dio pripojiti Srbiji, ali to nije uspjelo jer je došlo do Drugog Svjetskog rata. U Drugom Svjetskom ratu, iako su zlostavljani od strane Srba, Bošnjaci potpisuju rezoluciju Hidaje, kako bi zaštitili Srbe, Jevreje i Rome od progona i ubistava od strane NDH. Za vrijeme Drugog Svjetskog rata dešavaju se ogromni zločini nad Bošnjacima koji su živjeli na granicama sa Srbijom i Hrvatskom, imamo genocid nad Bošnjacima Limske doline, gdje je demografska karta totalno promijenjena. Pod tim okolnostima Mustafa Busuladžic na jednom od svojih predavanja poziva Bošnjake da oforme muslimansku jedinicu koja će štititi Bosnjačko stanovništvo od stalnih upada četnika na njihove teritorije. To je okupator i odobrio, međutim to je okupator i iskoristio, pa je neke od tih odreda slao da ratuju protiv partizana, zbog čega će se Mustafi Busuladžicu suditi i presuditi smrtnom presudom. Na teritoriji Sandžaka su četnici vršili masovne pokolje u pogranicnim selima, silovali i ubijali nevine ljude, čak su krenuli i na Novi Pazar, da ga “etnički očiste od Turaka”, imali su naređenje od Draže Mihajlovića da ni dijete u kolijevci ne ostave. U odbrani Novog Pazara istiće se Aćif-efendija, koji je organizovao odbranu Novog Pazara uz pomoć Albanaca sa Kosova. Po završetku rata, Aćif-efendija je proglašen za državnog neprijetelja, proglašen od istih onih od kojih se branio samo godinu prije, streljan je na Hadžetu sa još dvije hiljade uglednih Bošnjaka. To je učinjeno sa namjerom da ubiju našu glavu kako ne bismo imali čime razmišljati i kako se ne bi znali snaći u iskušenjima koja dolaze. Isto to se dešavalo i na teritoriji Bosne, sistemsko ubijanje svakog elitnijeg čovjeka da bi, jednom za svakad, ubili ideju slobode kod nas. Nakon uspostave komunističke drzave i takozvanog “bratstva i jedinstva”, gdje su svi jednaki, ideologija koja je, nažalost, prihvaćena od strane velikog broja Bošnjaka. U formiranju “vlade jednakih”, mi smo dobili jedno ministarstvo i to ministarstvo za šume, iole razuman će procijeniti o kakvoj se jednakosti tu, ustvari, radi. U tim godinama dolazi do izražaja pokret Mladih Muslimana, koji se nisu mirili sa nepravdom koja se konstantno vršila nad Bošnjacima, pa su zbog toga mnogi i hapšeni i prolazili kroz torture upošljenika obaveštajnih službi. Mladi Muslimani, kao svi pravi Bošnjaci intelektualci, su težili jednakim standardima za sve, istim kantarima, da se pravo mjeri, a pravedno sudi i presuđuje, željeli su izgraditi društvo koje će biti svjesno sebe i svoje prošlosti i da izučavajući prošlost uspiju prozreti budućnost. U tom periodu mnoga vakufska zemljišta bivaju oduzeta, mnoge džamije pod izgovorom da su stare i da ih treba obnoviti, bivaju srusene. Uvijek je postojala razlika između odnosa prema Islamskoj zajednici i odnosa prema Patrijaršiji, iako smo na papiru bili jednaki. Teške godine dolaze. Nakon uvođenja višestranačja, po prvi put se formira bosnjačka stranka SDA, 10. avgust 1990. godine. Stranka koja baštini bošnjačke vrijednosti, kulturu i tradiciju, okuplja svu elitu Bošnjaka, budi nacionalizam u ljudima, priznata i prihvaćena od strane našeg naroda, a na čelu nje je bio rahmetli Alija Izetbegović, nekadašnji član Mladih muslimana i nekadašnji zatvorenik zbog pripadnosti tom pokretu. Autor mnogih djela, ja bih izdvojio Islamsku deklaraciju, koja je ustvari bila njegov program stranke, ono kako je on zamišljao jednu državu. Želio je izgraditi sistem u kojem niko nije nezamjenjiv, gdje bi se osvijestilo društvo do te mjere da bi oni u slučaju prijestupa sami došli i prijavili se, gdje ne bi nikog ugrožavao zbog različitosti vjere, nacije ili boje kože. Međutim, odmah po referendumu dešava se agresija na Bosnu i Hercegovinu, brutalna ubistva, masakri koji se završavaju genocidom u Srebrenici. Odmah po genocidu se potpisuje Dejtonski sporazum, koji ima za cilj stvaranje nefunkcionalne države. Kad se na nekom kraju svjetlo ugasi, obavezno se na drugom kraju upali. Tako se u Sandžaku upalilo, sa studija dolazi mladi intelektualac, koji ima ambicije i koji svaku svoju ideju realizuje, zove se Muamer Zukorlić, muftija. Osnovao je mnoge institucije a kao krovna institucija svih institucija je Internacionalni Univerzitet. Bio je svjestan da, ako mladi ljudi studiraju na porobljenim univerzitetima, zasigurno ne mogu biti slobodni, zato je on osnovao svoj autonomni univerzitet, gdje će se Bošnjaci obrazovati u duhu slobode. Pojam Bošnjak uzdigao na visoku poziciju.
Bošnjaci sadašnjice nisu u problemima u kojima su bili prijašnji pripadnici elite, mi danas imamo sve što nam je neophodno i mislim da period od dvesto godina sazrijevanja je bio dovoljan da krenemo u osnivanje svoje nacionalne države, koja će nas štititi i koju ćemo mi, ako bude potrebe, životima štititi. Kako je govorio rahmetli Muftija: “Naši stari su bili generacija opstanka, mi smo generacija promjene, a naša djeca, inšallah, generacija pobjede.”