Da li Bošnjaci ne vide svjetlost zato što je stvarno nema ili zato što je prejaka, pa im zasljepljuje vid? Dok se srdžba spremala da zabode oštrice duboko u moje srce, zaustavila sam je… Zar u srce u kojem je uvijek vladala ljubav. Ljubav prema Sandžaku, prema Bošnjacima! Ne želim ni da pomislim da drugačije može biti. Obuzima me osjećaj gorke pustoši, mira koji nije moj i nekog dalekog smisla, važnijeg od svega što živi znaju. Tako usamljena, zaboravih na srdžbu… Narod koji je pretrpio teške, surove zime, koji se borio dušom i krvlju, narod čija je posebnost bila predmet mnogim zavidnicima…, zar da se tako lahko preda i odustane?! Hrabri Bošnjaci koji živote nisu štedjeli za vjeru, za pravdu, danas spavaju…, utonuli su u duboki zimski san iz kojeg ih nešto mora probuditi, a šta će to biti, zna samo Uzvišeni Gospodar.
Hrabri Bošnjaci su zatrpani u nekim jamama, ne vide svjetlost. Da li zbog toga što je stvarno nema ili zato što je prejaka, pa im zasljepljuje vid. Bošnjaci, šta se to sa vamo zbilo? Ovo doista kao da niste vi?! Sloga i mir o kojima su drugi snili bile su tajne vaše izdržljivosti, a danas jedan pored drugog ne možete stajati čak ni dok čekate red u supermarketu. Bošnjaci, probudite se i vratite mir i slogu Sandžaku, našem prelijepom i posebnom Sandžaku… Vratite mu osmjeh jer ste ga vi, svojim nemarom, svojim gafletom otjerali, a vratit ćete ga tako što ćete ga vratiti prije svega svojim licima! Osmjehom i jakim stiskom ruke svog brata Bošnjaka! Jakim zagrljajem punim ljubavi i lijepih želja svom bratu Bošnjaku! Čim zažubore vaše tihe riječi pune ljubavi, nestaje pustoš u noći, uzburka se univerzum. Mnoge oči zablistaju.
Vratite svjetlost Sandžaku, jer ste vi svojim teškim djelima unijeli tminu, koja je zavladala već duže vrijeme, čak i našim umovima, pa smo zaboravili najbitnije… Zaboravili smo na jedno osjećanje koje je i samo uzrok našeg opstanka… Ljubav… Zar ste dozvolili da nestane ljubav iz vaših srca, pa ste postali kao roboti kod kojih ne postoji duh već samo forma?!
Zašto sve činite kao da morate, a ne zato što želite i volite? Jednom davno je rekao jedan murdac: „Ljudima ne nedostaje snage, već volje.” I vama, dragi Bošnjaci, ne manjka snaga, vi ste jedan posebno hrabar narod, ali fali vam volja…, fali vam ljubav prema poslu, prema bratu, prema sebi samima. Dokle ćete se gledati i zavidjeti jedni drugima na nečemu što sami ne želite!? Da, da želite uspjeh, bili biste ste uspješni. Ali ne, tama noći dostiže svoj vrhunac polako, uvlačeći se u srca ljudi…, uzimajući im svaku nadu. Ali ipak, među vama je iskrenih, znam, među vama je iskrenih koji znaju da je zora blizu! „Pobjeda je blizu”, riječi su koje odzvanjaju njihovim ušima. Pridružite im se, nemojte ih tjerati od sebe! Oni žele samo dobro Sandžaku! Oni vole Sandžak! Oni su djeca Sandžaka! Nemojte ih sputavati, oni su nam nada…
Dragi Bošnjaci, vratite ljubav i mir ovom gradu! Vratite, jer ćete biti odgovorni za vaše emanete, koje ste očigledno iznevjerili, a da ste samo svjesni kolika je to opasnost, oči biste se sebi vadili… Radite za ovaj grad u ime Gospodara Plemenitog, vratit će vam se, vidjet ćete. Radite za Sandžak kao što radite za sebe i više od toga! Bošnjaci, moji voljeni Bošnjaci…
Aida Rašljanin