Uvijek kada se pojave reformatori u ummetu Muhameda a.s., kao nepisano pravilo nastaju struje koje se suprotstavljaju naporima reformatora. Nekada su ti destruktivni elementi produkt neznanja i neprosvjećenosti njegovih propagatora, ali često su i smišljen plan neprijatelja islama. Nekada se manifestuju u vidu grupacija koje propagiraju pretjerivanje u vjeri, ali se nerijetko javljaju i kao oni koji se prema vjeri olako ophode. Posljedice i šteta kod obije grupacije po Islamsku zajednicu i muslimane su fatalni.
Muhamed a.s. je upozoravao na te opasnosti, preporučivši sredinu. U poznatim hadisima kaže: „Mi smo ummet sredine“, „Propali su oni koji pretjeruju…“ itd.
Uprkos ovim jasnim uputama Poslanika a.s., istorija islama je puna frakcija koje su se udaljavale od tog srednjeg učenja. U početku bi to bilo u perifernim i minornom stvarima, da bi kasnije prerastalo u pravce, sekte i učenja. Vremenom su pod raznim uticajima takvi pravci dobijali i na popularnosti određenih krugova, ali su često i silom zauzimali svoje mjesto u zajednici muslimana. Prisjetimo se da su imam Ebu Hanife, imam Ahmed ibn Hambel i drugi trpjeli torturu samo zbog toga što su, uprkos pritiscima, ostali dosljedni ovog srednjeg puta, koji ujedno znači i pravi put.
Kao što smo naglasili, ova pojava je veliki problem i izazov sa kojim se suočavaju muslimani danas u svijetu. Koliko je štetna govori nam i činjenica da su je neprijatelji islama uzeli kao sredstvo sa kojim se bore protiv njega. Često smo svjedoci da te ekstremne, sumnjive i destruktivne frakcije nailaze na podršku od strane centara moći koje se bore protiv autentičnog pravca u islamu, a to je umjereni, razumni i pravi put.
No, kako pojavom prave uleme nastaje i korov koji djeluje destruktivno, tako i nastanak takvih frakcija dovodi da se ulema probudi, djeluje i upozori mase. Druga polovina dvadesetog vijeka je period velike borbe između ova dva pravca, uleme koja je spoznala slabosti ummeta i koja nastoji te slabosti otkloniti i onih koji se inadžijski, oholo i osoro drže svojih stavova. Jedan od allima koji je stao u odbranu umjerenog puta islama je i Muhamed el Gazali. Ovo je čovjek koji je svojim radom, misionarstvom i nadasve mudrim pristupom ojačao islam i muslimane u dvadesetom vijeku. Nastojat ćemo da u nekoliko nastavaka predstavimo djelo ovog čovjeka i način njegovog razmišljanja, primjere njegovog djelovanja. Za ovu priliku prenijet ćemo jedan detalj iz njegove dugogodišnje prakse na polju širenja misije islama.
Opasnost od prepirki oko marginalnih pitanja vjere
(Muhammed el-Gazali)
Bio sam svjedok žestoke prepirke dviju grupa ljudi: jedni su smatrali da onaj koji klanja za imamom treba u sebi da izgovara “amin”, a drugi da to treba činiti naglas. Predložiše na kraju da im ja presudim.
Odgovorio sam: „Izgovaranje riječi “amin” je dova, a najvažnije je da se njome postignu skrušenost i nada u oprost. Svejedno je da li puls počne jače raditi i glas se podigne ili se utiša ako čovjek osjeti samoponiznost u odnosu na Stvoritelja kojem se obraća.“ Jedan od slušalaca zacakljenih očiju reče: „Ništa nismo razumjeli!“ Rehoh mu: „Da, vi i niste sposobni razumjeti. Vi želite čuti odgovor koji će zadovoljiti šejtana inadžiju koji svojim puhanjem dolijeva ulje na vatru u ovoj žestokoj prepirci i od vas čini da, neprijateljski raspoloženi, jedni drugima leđa okrećete. Ako je, sa stanovišta islamskog prava, neophodno odgovoriti na ovo pitanje, znajte da tiho izgovaranje nječi “amin” pripada jednom mezhebu, a glasno izgovaranje drugom mezhebu. Oba imaju svoju utemeljenost i za oba će uslijediti nagrada, ako Bog da.“
Kada se udaljiše od mene, bilo mi je lakše što sam ih odagnao od sebe. Ali, osjetih, u isto vrijeme, koliko je tim ljudima potreban iskusan odgajatelj koji će ih izvesti na više nivoe spoznaje islamskog učenja od njihove grube udaljenosti od duhovnosti ibadeta i namaskog odgoja učtivosti. Primjer ovog sukoba fikhskih mišljenja je samo jedan od desetina drugih koji prizivaju tešku nesreću i siju smutnju, oslabljuju moral i kidaju veze, i to one čije učvršćivanje naređuje Allah. Ove prepirke oko marginalnih pitanja vjere liče na bakterije za koje saznajemo iz udžbenika medicine u kojima piše: „mikrob“ određene bolesti, uvećan hiljadu puta! Ovo uvećanje se može razumjeti, ali kakvog smisla ima preuveličavanje mišljenja određenih učenjaka na način da se predstavljaju kao velike istine vjere?
Rezultati takvih shvatanja su bili kobni po našu zajednicu, jer je ova namjerno izazvana napuhanost prekrila velika prostranstva i zaokupila mnoge, a bio je prijeko potreban moral, bez kojeg nema prosperiteta jednog naroda. I umjesto da se većina pozabavi vrijednostima kao što su: iskrenost, povjerenje, odgovornost, stid…, zabavila se onim što, po njima, više vrijedi i zašta će kod Boga imati veću nagradu. No, to je samo pusta uobrazilja, jer kada nema morala ima licemjerstva, nereda i, na kraju, nestanka čitavog naroda.
Smatram da je potpaljivanje mezhebskog fanatizma lukavo smišljen plan kojim se želi otupiti oštrica kritičara državne politike i, samim time, ponavljati greške koje su, nekada davno, islamsku državu odvele u propast. Izgleda da se taj plan još uvijek sprovodi!