Ministar trči panični krug

GLAS ISLAMA – Definitivno su maske popadale, a iz rova istrčao glavni projektant agresije na Islamsku zajednicu. A to se vidjelo i po količini radosti koju je darovao Sulejmanu Ugljaninu, koji ne propušta da bar dvaput dnevno podrži Ministra vjera i ponekad mu zamjeri što nije još oštriji. I tako Ugljanin, po ko zna koji put, ovjerava svoju ulogu sluge beogradskog režima na zlu svog naroda.

 

Od 04.10.2007. godine Islamska zajednica u Srbiji nalazi se pod neviđenom opsadom od strane političko-obavještajnog saveza sa ciljem, u prvom mahu, potpunog otimanja Zajednice od legalno izabranih organa, a potom i njenog cijepanja. Zahvaljujući odlučnosti većine uleme i naroda, Islamska zajednica je odbranjena i spašena, što njene pripadnike čini posebno sretnim i dostojanstvenim. Nečasni plod ove opsade, što ga čini manja grupa imama, životario je zahvaljujući nezakonitim finansijskim injekcijama Ministarstva vjera Republike Srbije. Očiti primjer ove vrste je „medresa“ u Beogradu koja postoji samo fiktivno, koja je, kako kažu, prošle godine imala tri učenika, a ove samo jednog, a redovni je primalac mjesečne dotacije Ministarstva vjera u iznosu od oko 350.000 dinara
Nije tajna da je namjera vrhovnog poglavara Islamske zajednice, reisuleme dr. Mustafe Cerića, da posjeti Sandžak i prisustvuje svečanoj akademiji ovogodišnje generacije maturanata Medrese „Gazi Isa-beg“ u Novom Pazaru bila i želja da izrazi zahvalnost i oda priznanje muslimanima i ulemi na herojskom držanju i borbi tokom višemjesečne agresije na ustanove, džamije i vjernike.
Bilo je za očekivati da posjeta ličnosti ovog društvenog profila ne može biti ravnodušno praćena, ali i najbolji poznavaoci ovdašnjih prilika nisu očekivali ovolike potrese u neprijateljskim krugovima na lokalnom i državnom nivou. Neposredno pred dolazak Reisuleme neviđena medijska kampanja sa obje strane Drine sa jasnom namjerom zastrašivanja kako ne bi došlo do ove posjete. Na dva dana prije posjete, Mustafa Makić, inače poznati miljenik Sloba, Mire i svih drugih vlastodržaca, a još poznatiji po tome što je devedesetih godina na Pešteri mnoge muslimane „popeo na vješala“, a samo ponekog „skinuo“, zamalo da postane mučenik nakon što se ču da je pokušan atentat na njegovu ličnost. Prema nekim medijima, nesuđeni mučenik je pogođen u nogu, ali do sada nema zvaničnih izvještaja ni od policije, ni od ljekara. Iako je novopazarski Zdravstveni centar bio bliži i bolji, ipak „ranjenik“ je prebačen u Prijepolje kako ne bi procurilo šta je stvarno sa famoznom ranom. A pošto ni ova varka nije uspjela, na scenu stupa preostali dio Ugljaninovog upravnog aparata – opštinska vlast  u Tutinu, koja donosi, do sada, najsramniju odluku da uz pomoć policije zabrani planirani skup na Gradskom trgu, za čiji zakup je Medžlis Islamske zajednice Tutin prethodno platio 600 eura. Zatvaraju se vrtići, škole, javne ustanove, pa čak i tutinska pijaca, što joj se decenijama nije desilo. Sve ovo biva propraćeno izjavama marionetskog vođe paravjerske tvorevine, poput „krvoproliće“, „crni dan“, „građanski rat“ i slično. Da je iole normalne države, dotični bi morao kazati nadležnim organima ko planira krvoproliće i građanski rat, ili bi odgovarao zato što on to planira ili širi paniku i strah među građanima. Ali pošto je i kadija umiješan, mora da šuti. Svi potencijali novopazarske Policijske uprave, potpomognuti sa još 800 kolega sa strane, upotrijebljeno je da se priredi predstava čija poruka glasi: „Tutin nije slobodan grad.“ No, sva ta sila nije bila dovoljna da uguši glas naroda koji je šapatom, ali samouvjereno, odgovarao: „Ali bit će.“ Pošto sve ovo ne da rezultate, diže policija ruke dalje od Duge Poljane, Sjenice, Novog Pazara, Nove Varoši, Prijepolja i Priboja, gdje se upriličiše skupovi dočeka Reisuleme kakvi se ne pamte.
Kad eto ti potpredsjednika SAD-a g. Bajdena u posjetu Srbiji, te sve utihnu da ovaj visoki gost ne bi vidio sav taj korov po ćoškovima ove balkanske države. Ali pošto ode Bajden, lati se olovke Ministar vjera, te sa svim svojim filozofsko-teološkim umijećem u saopštenju svog Ministarstva uze grditi Reisulemu, i to nekoliko dana nakon njegovog odlaska iz Sandžaka. I ne samo grditi, već i zaprijetiti, te poručiti da on više u Srbiji nije dobrodošao. „E moj Ministre, nisu ti ovo ona prošla vremena kada si mogao da trupneš nogom u Beogradu, a svi pod stolove“ – komentariše običan svijet. Očito da Ministar ne može da dođe sebi od pitanja kako je moguće da se Mešihat Islamske zajednice u Srbiji drzne i traži njegovu ostavku u „njegovoj“ Srbiji, koju on brani od nekih snaga iz Bosne, zaboravljajući da je državljanstvo Srbije dobio tek nakon što je postao ministar i doselio se iz Crne Gore. Nije samo jasno kako je proevropski političar poput Tadića, birajući ovog ministra, previdio njegove kleronacionalističke izjave sa javnih skupova u Trebinju i drugim mjestima.
Da bi torta bila kompletna, Ministar pohita da zvanično primi paravjersku vrhušku i time „isplazi jezik“ Islamskoj zajednici, što znači: „E, sad ćete da me zapamtite.“ 
No, baš ništa ovdje nema što iznenađuje. Definitivno su maske popadale, a iz rova istrčao glavni projektant agresije na Islamsku zajednicu. A to se vidjelo i po količini radosti koju je darovao Sulejmanu Ugljaninu, koji ne propušta da bar dvaput dnevno podrži Ministra vjera i ponekad mu zamjeri što nije još oštriji. I tako Ugljanin, po ko zna koji put, ovjerava svoju ulogu sluge beogradskog režima na zlu svog naroda.
I Rasim Ljajić je pred raspućem i ovog trenutka mora donijeti tešku odluku, nakon što je neizmjerno mnogo učinio za državu Srbiju: ili će stati uz svoj narod, ili uz njegove neprijatelje.

Related Posts