Lav, lisica i tri hijene

Nije potrebno objašnjavati da je RTS TV-bastion antimuslimanske politike. Ova medijska kuća, koja se formalno predstavlja kao Javni servis građana Srbije, vrši svoju nečasnu ulogu od svog postanka, doduše nekada javno i brutalno, poput devedesetih, a nekada elegantno i perfidno, kao posljednjih godina. Uprkos brojnim upozorenjima i dalje ova televizija predstavlja islam i muslimane kroz greške i lapsuse, ili kroz usta nekompetentnih i nekredibilnih prezentera.

 

Pokušajem cijepanja Islamske zajednice, u kome je i sama učestvovala, ova televizija je odahnula dobivši grupu bjelokapaca koji će, kada god to zatreba, ljagati islam i muslimane u ime samih njih.

I tako, da ne bi jenjavala galama oko dolaska reisuleme Cerića u Sandžak, a nakon pažljive analize beogradskih muftologa, vrhovni direktor RTS-a odobri emisiju u kojoj bi učestvovao, poslije dužeg bojkota, i glavni muftija Muamer Zukorlić. Za tu priliku odabrana je jedna od najpopularnijih voditeljki, Olivera Kovačević, sa veoma gledanom emisijom „Da. možda, ne“. No, poslije dužeg pregovaranja, emisija umalo da propadne zbog insistiranja Bogoljuba Šijakovića, inače ministra vjera Vlade Republike Srbije, kao jednog od gostiju, da u emisiji obavezno učestvuje i Muhamed Jusufspahić. Za iole upućene jasno je bilo zašto je Ministar uslovljavao svoje učešće ovim zahtjevom, a nakon emisije odgovor je postao očigledan. Ovim je Ministar jasno izrazio želju da suočavanjem Muftije i pseudomuftije obezbijedi atmosferu sukoba u Islamskoj zajednici, gdje bi sebi zadržao poziciju nekog ko čak žali što se to, eto, dešava „muslimanskim liderima“. Tim suočavanjem Ministar bi od Jusufspahića srbijanskog dobio svojevrsni grudobran tako da ne bi prevashodno on bio na oštrici rasprave. Rizikujući da odstupi od dosadašnjeg stava, Muftija je prihvatio učešće u emisiji, što je očito bio jedini način da dobije koju minutu i široj javnosti saopšti svoje stavove.

Naslov emisije „Muslimani između Sarajeva i Beograda“ na prvi pogled je izgledao korektno, iako je, kada se uzme u obzir činjenica da su gledaoci pretežno Srbi, implicirao priliku da se učesnici izjašnjavaju za jedno ili drugo, što predstavlja svojevrsnu sugestiju da su oni pro-Sarajevo neka vrsta opasnosti za Srbiju.

Četvrti učesnik bio je dr. Darko Tanasković, poznati orijentalista i diplomata, koji se u posljednje vrijeme predstavlja kao islamolog.

Zamisao stratega ove emisije bila je osigurati ekipu koja će bar jednom održati medijsku lekciju Muftiji koji je u ranijim nastupima pokazao da za tako nešto svojim protivnicima ne ostavlja prostora. Međutim, ovaj put struktura sagovornika davala im je takvu nadu. Protiv Muftije sakupljena su, kako neko prokomentarisa, 3 NAJ: najobrazovaniji ministar u Vladi, najpoznatiji orijentalista i najbezobrazniji musliman. Uloga ovog posljednjeg bila je da svojim nevaspitanjem, upadicama i provokacijama pokuša dekoncentrisati Muftiju kako bi Ministar dobio priliku da zada glavne udarce, akcentujući „neprijateljsko“ djelovanje Glasa islama prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, sa željom da pozove srpski narod da od Muftije zaštiti svoje duhovne i nacionalne institucije, što mu, uprkos temeljnoj pripremi, nikako nije polazilo za rukom.

Uloga profesora Tanaskovića bila je da analitičkim postupkom sa visoko intelektualne razine razvodni pažnju Muftije, čija bi pozicija u jednosatnoj emisiji, sa tako krupnim profilom gostiju i tako važnim temama, dodatno bila otežana. Međutim, islamolog poslije samog početka emisije omirisao je situaciju i shvatio da rizikuje da, uprkos neravnopravnom odnosu, sagori te večeri, što on nipošto nije želio. Postupio je veoma pametno, uz par lukavih opaski, pristajući na sopstvenu marginalizaciju, time poručujući da ne želi da bude igrač za jednu utakmicu.

Voditeljica je i ovaj put pokazala da je majstor svoga posla, vječito ostavljajući utisak korektnosti, ako se izuzme par momenata koji su je donekle odavali. Ipak, i za nju se može reći da je njeno ponašanje odredila odlučnost da ne bude na strani poraženih, ma koliko to iracionalno izgledalo.

U ovom sučeljavanju Muftija nije bio uobičajen. Nikada nije bio oprezniji. Izgleda da je bio svjestan da je ovo trebalo da bude njegov medijski linč. Ipak, samim prihvatanjem pokazao je dovoljno samopouzdanja i odlučnosti. Očiglednim ignorisanjem Jusufspahića obezbijedio je dosljednost u odlučnosti da ne komunicira sa otpadnicima. Time je dobio dovoljno prostora da oštricu svojih riječi i argumenata okrene prema glavnom krivcu – Ministru, koji nije nalazio načina da odgovori na oštre optužbe na koje očito nije navikao, jer pripada grupi razmaženih intelektualaca koji se do sada nisu okušali u ovakvim prilikama. On je jedan od rijetkih koji je, doduše uz podršku SPC-a, uspio dobiti ministarsku fotelju i kod Koštunice i kod Tadića. Psihološka pozicija predstavnika države mu se jako brzo raspršila.

Svjestan da mu vrijeme ne ide na ruku, u nastojanju da razvije svoje upečatljive teorije, Muftija se očito usredsredio u želji da svojim nastupom i dostojanstvenim držanjem ukaže na razliku od svojih sagovornika, što mu je sasvim polazilo za rukom.

Vrhunac nečasnosti ove TV-predstave bio je zloupotreba djece, posebno sinova Adema Zilkića i Mensura Zukorlića, koji su drhtavim rukama, držeći papiriće, čitali rečenice njihovih roditelja, optuživali svoju bivšu Medresu da umjesto vaspitanja i obrazovanja baštini oružje. Zaslijepljeni željom da ostvare svoj cilj time što će islam i muslimane predstaviti u „terorističkom“ svjetlu, i roditelji i djeca pokazali su da mržnja i izdaja nemaju granice, ali i da im je samouništenje jedini lijek. Teško je pobjeći od pitanja koje odzvanja: Kakav to interes može natjerati čovjeka da svoje dijete stavi pod noge, kako bi se popeo za jednu stopu?

Related Posts