Intervju sa Prof. dr Safvetom Halilovićem “Čast je pisati i govoriti o Poslaniku s.a.v.s.”


Image

I meni su moji šejhovi na Azharu govorili, kada bi ih pitali šta da radimo mi u Bosni: „Učite što više Kur’an napamet.“ Zašto, zato što Allah dž.š. kaže: „Mi smo objavili Kur’an i mi ćemo ga čuvati.“ Allah bdije nad Kur’anom, ali taj ajet ne znači samo to da će Allah sačuvati Kur’an da se njemu ne može ništa dodati niti oduzeti. Allah će sačuvati i one zajednice i one pojedince koji budu čuvali Allahove riječi. 
 

Glas islama: Uvaženi doktore, autor ste brojnih tekstova i studija iz oblasti tefsira. Posebno treba istaći opsežnu studiju Osnove tefsira, objavljenu 2005. Recite nam nešto više o svome radu u toj oblasti, posebno o problematici koje ste tretirali u svojim magistarskim i doktorskim radovima?

Hfz. dr. Halilović: Bismillahi-Rahmani-Rahim. Ta knjiga, Osnove tefsifra, koja je izašla 2005. godine u izdanju Pedagoške akademije u Zenici, rezultat je mog bavljenja tefsirom više godina. Između ostalog je nastavak onoga što sam započeo još za vrijeme pripreme magistarske i doktorske disertacije. Tefsir je veoma važna i značajna nauka. Tefsir je nauka koja ima za cilj da otkrije ono značenje koje je Uzvišeni Allah želio da kaže ljudima u Svojoj knjizi Kur’anu Časnom. Naravno, mi to činimo u sklopu naših ograničenih ljudskih mogućnosti i nakon ostvarenja svih onih uvjeta koje je potrebno ostvariti osoba koja hoće da komentariše Kur’an Časni. Tefsir je veoma složena nauka. Tefsirom se ne može svako baviti jer postoje uvjeti koji se moraju ostvariti. Prije svega je nužna ispravnost vjerovanja, o čemu sam govorio u ovoj knjizi, zatim čuvanje od tendencioznosti i treći uvjet, koji je, ujedno, i najširi, a to je postizanje brojnih naučnih disciplina i ovladavanje njima. To su, zapravo, mehanizmi zaštite da se ne ode u krivo. Jer vidite, Kur’anu Časnom se ništa ne može dodati niti oduzeti, tu nema sumnje. Tu ne postoji bojazan da će doći do iskrivljenja na taj način, kao što je slučaj sa prijašnjim Božijim objavama koje su ljudi mijenjali. Ali postoji bojazan da se putem pogrešnog interpretiranja Kur’ana i kur’anskih poruka ili tendencioznog tumačenja, koje ima za cilj da potpomogne određena naučavanja ili običaje, dođe do iskrivljenja kur’anske poruke. Ja sam ovu knjigu pisao s ciljem iznošenja najosnovnijih stvari koje su potrebne za pravilno tumačenje i razumijevanje Allahove Knjige. Knjiga Osnove tefsira je, zapravo, udžbenik koji se koristi na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici, a također se koristi na Fakultetu islamskih nauka iz područja tefsira.
Što se tiče mojih radova iz tefsira na arapskom jeziku, magistarskog i doktorskog rada koji su odbranjeni na Al-Azharu u Kairu, magistarska teza je bila iz područja tradicionalnog tefsira Tradicionalni tefsir, njegov značaj i postavke, primijenjena studija u suri En-Nisa. Ta disertacija je odbranjena 1997. godine, a objavljena je 1999. godine u izdanju kairske izdavačke kuće Daru-nešr lil-džamiat, izdavačke kuće koja izdaje univerzitetska izdanja.   
Doktorska disertacija je bila iz područja izučavanja metodologije tefsira jednog velikog hanefijskog učenjaka Ebu Bekra er-Razi el-Džessasa, čovjeka zahvaljujući kojem je hanefijski mezheb ne samo sačuvan, već i razrađen i proslijeđen potonjim generacijama. On je autor jednog velikog tefsira koji se zove Ahkamul-Kur’an – Propisi Kur’ana. To je jedini klasični tefsir hanefijske pravne škole. Radi se, dakle, o tumačenju ajeta kojima se regulišu šerijatsko-pravni propisi, tzv. ajatul-ahkam. Tefsir ima jednu veliku usulsku mukadimu koja se zove El-Usul fil uslu, koja je štampana u četiri toma i ima preko 1.600 stranica. To je zasebno djelo i predstavlja predgovor njegovom tefsiru. On je tu dobro obradio sve usulske i fikhske analize i onda je to samo primijenio u svome tefsiru. Ta moja disertacija je odbranjena u martu 2001. godine na Azharovom Odsjeku za tefsir i kur’anske znanosti, a tri ili četiri mjeseca kasnije publikovana u izdanju Daru-selama po preporuci komisije pred kojom je odbranjena. Allah me počastio da sam dobio najveću ocjenu i preporuku za objavljivanje. Godine 2004. ova disertacija je prevedena na bosanski jezik. Za to se pobrinuo prof. dr. Mehmed Kico, profesor arapskog jezika i književnosti na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Štampana je pod naslovom Metodologija tumačenja Kur’ana u hanefijskom mezhebu – studija na primjeru Džessasovog tefsira Ahkamul-Kur’an.
Glas islama: Koliko ste zadovoljni zastupljenošću tefsira u odgojno-obrazovnom sistemu Islamske zajednice?
Hfz. dr. Halilović: Tefsir je zastupljen u odgojno-obrazovnim institucijama, medresama i fakultetima, ali mislim da bi trebao biti još više zastupljen, jer tefsir je nauka koja se tiče svih ostalih nauka i one su u ovisnosti o tefsiru. Možemo komotno reći da se i akaid i fikh, pa čak i hadis, tiču tefsira i za njih je tefsir značajan. To je jedna stvar. Druga stvar: tefsir bi trebalo aktualizirati kao nauku koja nama prenosi ona Božija značenja i mi na osnovu tefsira crpimo božanske poruke i kur’anske mudrosti. To je hrana za dušu i za iman. Tu bi se moglo poraditi više u smislu populariziranja tefsira u našim obrazovnim institucijama, a i za šire mase putem održavanja katedri, tribina i sl. Mi to u Bosni već imamo. U Zenici, u nekim džamijama, već više godina održavamo tribine gdje pokušavamo tumačiti Kur’an za šire mase.
Glas islama: Autor ste najopsežnije i najrespektabilnije sire na bosanskom jeziku. Šta Vas je podstaklo da obrađujete ličnost Poslanika s.a.v.s.?
Hfz. dr. Halilović: Tu se, zapravo, radi o dvije knjige. Jedna je prijevod i ona se zove Ličnost posljednjeg Allahovog Poslanika, koju sam preveo sa prof. Mehmedom Kicom i objavljena je 2006. godine u izdanju našeg Fakulteta u Zenici i El-Kalema u Sarajevu. A druga knjiga jeste Sira – životopis posljednjeg Allahovog Poslanika, koja je izašla prije par mjeseci u izdanju Fakulteta u Zenici i El-Kelimeh iz Novog Pazara. Na ovo me podstaklo više stvari, a prije svega činjenica da je meni povjereno da predajem ovaj predmet prije četiri godine na Fakultetu u Zenici. Sira, nažalost, nije bila zastupljena u našem obrazovnom sistemu u Bosni, a mislim ni kod vas u Sandžaku. Ja sam se već deset godina zalagao za uvođenje ovog predmeta. Kada je došlo vrijeme da se ovaj predmet uvede, rekli su mi da ga ja trebam predavati jer sam se i zalagao. Rekao sam da je za mene to čast i zadovoljstvo, samo je potrebno naći utemeljenje u naučnoj oblasti kojom se ja bavim. I, doista, ustanovili smo da se to može svrstati u područje tefsira i kur’anskih nauka, jer glavni izvor Poslanikove a.s. sire je Kur’an časni. U Kur’anu se govori o Poslaniku s.a.v.s., o njegovom životu, o njegovim bitkama, o njegovim vojnim pohodima, o njegovim suprugama, o njemu samom u stotinama ajeta. Objava Kur’ana Časnog je pratila Poslanikov a.s. život. Ako u Kur’anu stoji da je Poslanik a.s. uradio nešto, to je za nas važnije nego tomovi i tomovi knjiga koje ljudi pišu i mogu napisati.
Kada je meni povjeren ovaj predmet, počeo sam ga predavati i, hvala Allahu, našao sam da imamo od klasičnih djela iz područja sire preveden jedan zamašan broj: Ibn Hišam, El-Mubarekfuri sa arapskog, Hamidullah sa francuskog, Martin Lings sa engleskog. Međutim, ta djela su uglavnom prijevodi. A prijevod, koliko god se trudili da ga uljepšamo, nepotpun je jer moramo pratiti autora. Ne možemo „stavljati u usta“ autoru ono što nije rekao, već možemo nešto pojasniti u fusnoti. U suprotnom, gubi se autentičnost originala. Jedan prevodilac koji živi u S. Arabiji, Pakistanu, Francuskoj ne može osjetiti ono što mi na ovim prostorima možemo, jer okolina utiče na svakog čovjeka, okruženje u kojem živi. Sve to utiče na nas da neke stvari možemo prepoznati, ono što nas tišti. Upravo o tome pišem u siri. Drugi razlog je što su klasična djela iz sire natrpana, ako mogu tako reći, nekim detaljima. Neću reći da nisu važni, ali na izvjestan način zamagljuju glavne poruke ili veoma važne poruke iz Poslanikovog a.s. života. Meni su studenti još prije četiri godine, kada sam počeo predavati, dolazili i žalili se da se ne mogu snaći, jer ima puno imena, toponima, da ne znaju šta je bitno, a šta manje bitno. Onda sam uzeo to da polako obrađujem. Ovu knjigu sam pisao tri godine. Hvala Allahu, izašla je sada. 
Još jedna važna stvar koju bih istakao jeste da živimo u vremenu, kao što kaže dr. Kurdić, koji je uz prof. Latića jedan od recenzenata ove knjige, galopirajućih napada na Allahovog Poslanika s.a.v.s. diljem svijeta, pogotovo ovamo u Evropi – Danskoj, Holandiji. Evo i Papa se, nažalost, uključio u te napade, neistine i insinuacije o Poslaniku s.a.v.s., sve s ciljem odvraćanja od njegovog puta i devalviranja njegove ličnosti i uloge. Sira često zna biti povod takvim tendencijama, odnosno određeni događaji koji nisu postavljeni u pravilan historijski kontekst mogu se zloupotrijebiti. Pišući siru imao sam osjećaj za te stvari, jer je mene to kao vjernika povrijedilo. Gdje god je bila prilika da mogu da napadnu, koristio sam argumente i pružao racionalna objašnjenja za događaje iz Poslanikovog a.s. životopisa. Oni prigovaraju o broju žena, o Aišinoj mladosti i slično. To su ili neistine ili pogrešno protumačene stvari. Ja sam to objašnjavao i jednostavno izbijao uporište takvim tendencijama gdje bi mogli da napadnu na Poslanika s.a.v.s. 
Evo, knjiga je izašla. Hvala dragom Allahu koji me je počastio da budem nakon Mehmed-ef. Handžića među prvima koji će napisati kompletnu siru Poslanika a.s. Ranije je najčešće pisano fragmentarno. Ima puno radova, ali su parcijalni, tako da se piše o bici na Bedru, o Lejletu-l-Kadru, o Poslanikovom a.s. odnosu prema nekim stvarima, ali kompletne sire nije bilo. Specifikum ove sire je utemeljenost, jer sam tri godine pisao i provjeravao na rigorozan naučni način da bude utemeljeno, da ne bude previše obimno, jer današnji čovjek je u vremenu dinamike i užurbanosti i da, svakako, pouke budu zastupljene. Time se i mi možemo koristiti; kao profesor, kao urednik u novinama, kao imam, kao podređeni, kao nadređeni. Poslanik a.s. je uzor svakom roditelju, mladiću, kako se ponašati u braku. Ona ima i druge elemente. Prof. Kurdić je primijetio, što je meni bilo posebno drago i rekao je da će svjedočiti na Sudnjem danu, da ova knjiga podstiče ljubav prema Poslaniku s.a.v.s., a Poslanik a.s. je Milost Gospodara svim svjetovima. Pa, drago mi je i zadovoljstvo da nama Bošnjacima Bosne i Sandžaka, pa i svima koji žele da pročitaju, približim lik i djelo Muhammeda s.a.v.s.
Glas islama: Da se primijetiti da Vaš rad, pored iznošenja istorijskih činjenica, obiluje i brojnim poukama koje možemo izvući iz života Allahovog Poslanika s.a.v.s. Da li, po Vašem mišljenju, postoji disharmonija između tih pouka i ponašanja današnjih muslimana, konkretno Bošnjaka na Balkanu?
Hfz. dr. Halilović: Ja sam u knjizi pokušao iznijeti te poruke i pouke, ponuditi ih našem čitateljstvu i našem govornom području. Koliko mi Bošnjaci kao narod slijedimo Poslanika a.s., treba naglasiti da slijedimo. Poslanik a.s. se voli kod nas. Vidite, kada dođe vrijeme mevluda, koliko svijeta, koji nisu baš praktičari u vjeri, na mevlud dođe, cijene Poslanika a.s., pa i znaju pustiti suze kada se priča o Poslaniku a.s. To je pitanje općenito o prisustvu vjere u životu. Govor o Poslaniku a.s. je potreban zbog toga da bi se on približio ljudima. Čovjek je biće koje se mora u nekoga ugledati. Mora imati uzor. Insan znači biti u potrebi da se u nešto ugledaš, uns znači družiti se sa nekim. Čovjek ne može sam, to je njegova kur’anska odrednica. Allah ga naziva u Kur’anu insan, što znači biti u potrebi da se družiš sa nekim i da se u nekoga ugledaš. Svaki čovjek mora imati nekog uzora. Obzirom da je Allah stvorio ljude i da On zna za tu njihovu osobinu, On je Stvoritelj njihovog tijela i njihove prirode, On nam nudi uzor. Po slovu Kur’ana, Allahov Poslanik s.a.v.s. je uzor u kojeg se trebamo ugledati. Štaviše, mi ne možemo biti muslimani i muslimanke ako se ne ugledamo na Allahovog Poslanika s.a.v.s., a da bi se mogli ugledati moramo poznavati njegov život. Pa čak i žene kada prave kolače moraju imati neke recepte i uzore, a da ne govorimo o modnim kreatorima i drugim stvarima, koje su, nažalost, pogrešne. Sve se to prati, a mi o Poslaniku s.a.v.s. ne znamo dovoljno. Smatram da je ovo put ka slijeđenju Allahovog Poslanika s.a.v.s. Prvo da upoznajemo njegov život, da napajamo naše duše i srca i da se ugledamo u njega, inšaallah. To je put da se ta disharmonija malo eliminiše, da nam Allah pomogne jer onaj ko slijedi Poslanika a.s, on ga vodi u Džennet.
Glas islama: Muslimani Andaluzije su za osam vjekova izgradili, ako se može kazati, veličanstvenu civilizaciju, ali su, ipak, nestali. Kako vi gledate na današnji položaj Bošnjaka i kako izbjeći sudbinu Andaluzije? 
Hfz. dr. Halilović: To je veliko i dobro pitanje. Tačno je, muslimani su na prostoru Andaluzije imali državotvorni status osam stoljeća. Konkretno, od 711. do 1492., potom su 120 godina bili kao etnička i vjerska zajednica do 1609. Tih 120 godina radila je inkvizicija i iskorijenila i muslimane i Jevreje. Katastrofa je da se tako nešto desilo i to je sramota i za Španiju, i za Portugliju i sav taj zapadni svijet da je tako jednu divnu civilizaciju dokinuo i uništio na tim prostorima. Evo, mi smo ovdje šest stoljeća. Naravno, evidentni su pokušaji i na našim prostorima da se muslimani odavde brišu i da ih nestane. U tom kontekstu treba posmatrati ove ratove i genocide koji su se dešavali protiv Bošnjaka u zadnjih 200 godina, gdje su Bošnjaci u Bosni i Sandžaku, pa i šire, bili upravo cilj i gdje su se oni smanjivali.    
Ja ne volim biti pesimista. Bit će ono što je Allah odredio. Na nama je da se trudimo i da radimo koliko možemo, svako od nas, svako u svom domenu. Činjenica je, koju na osnovu sire možemo saznati, da su na onim prostorima gdje su muslimani vladali, i to vladali po Kur’anu i po propisima vjere, drugi svjetonazori i druge religije opstali, i ne samo opstali, već opstali u punom vjerskom identitetu. To je činjenica i u Španiji. Kada su muslimani vladali osam vjekova, opstali su i kršćani i Jevreji. Jedna divna civilizacija je nastala. 
Početak evropskog humanizma i renesanse treba tražiti u islamskoj Španiji. U Srednjem vijeku u Parizu poznat je poklič „Lo!“, što je značilo „voda“. Kada bi neko na ulici čuo ova poklič, odmah bi bježao jer je to značilo da je neko izvršio nuždu, pa ne zna šta će sa tim, već ga prosipa kroz prozor i upozorava: „Voda, pazi!“ To je vrijeme kada u islamskoj Andaluziji imamo javna kupatila, popločane i osvijetljene ulice, univerzitete. Papa Gerbert II je studirao dok je bio mladić na tim univerzitetima. I ostali svjetonazori su se razvijali i opstali su tamo gdje su muslimani vladali. Na Balkanu, dok su vladali Osmanlije 500 godina, opstali su svi ovi narodi i svjetonazori u svom punom vjerskom i nacionalnom identitetu, jer u našoj vjeri nema prisile. To nije slučaj onda kada su nemuslimani uzeli inicijativu u svoje ruke. Vidjeli smo šta se u Španiji desilo, vidimo i šta se ovdje dešava. To nam treba biti veliko upozorenje da vidimo šta radimo i kako se ponašamo, jer postoje tendencije koje svakako ne žele hajr Bošnjacima. Ali, život je borba pa se treba truditi i raditi, moliti Allaha da nas sačuva i da nas uzme u Svoje okrilje. Neka svako uradi ono što je do njega, jer je Allah tako uspostavio svijet. Samo tako stvari funkcionišu. Ovo je velika tema, o ovome treba zaseban intervju i rad. 

Glas islama: Da li pratite dešavanja u Sandžaku i šta biste poručili ljudima ovdje?
Hfz. dr. Halilović: Naravno da pratim. Sandžak i Sandžaklije su meni veoma dragi. Ovo ne govorim da podilazim nekome, već ovako osjećam, jer su Sandžaklije vrijedni i pošteni ljudi. Ja sam dvije godine bio gostujući profesor na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Moja veza u Sandžaku je intenzivnija u nekoliko zadnjih godina jer sam radio na postdiplomskim studijama na Fakultetu humanističkih nauka, na Odsjeku za islamistiku. Predavao sam tefsir. Član sam ovog kolektiva u svojstvu saradnika. Kada se održava neka odbrana rada, ili komisija ili mentorstvo, učestvujem u tim aktivnostima. Sandžak mi je veoma bitan iz jednostavnog razloga što tu žive muslimani, ne samo zbog toga što su Bošnjaci, iako je to dodatna veza. Pratim ova dešavanja u Sandžaku i ja ih razumijevam u smislu da i to sa sirom možemo povezati. Vidite, Poslanik s.a.v.s. je imao protivnike, ali kada su se protivnici javili? Ne samo u Mekki gdje je bio u vremenu potlačenosti kada nije imao državu. U Medini se pojavio munafikluk. Munafici su se pojavili u Medini onda kada su njihovi interesi bili ugroženi, kada je Poslanik a.s. dobio državu, zajednicu, vojsku, gdje su bili određeni položaji. Ovdje u Sandžaku evidentno je da je u posljednjih 15 godina Mešihat, kojeg predvode muftija Muamer-ef. Zukorlić, dr. Mevlud-ef. Dudić i svi vi ostali, učinjen veliki hajr u osnivanju Medrese, Fakulteta za islamske studije, Univerziteta, džamija, Izdavačke djelatnosti… 
Mašallah, imate izuzetno dobru Izdavačku djelatnost. Tu su i svjetski naslovi koji se prevode i knjige koje se pišu i objavljuju. I ne samo to, Malik Nurović se trudi da to učini dostupnim po brdima i vrletima sandžačkim, po Kosovu i Crnoj Gori, što je jedinstven primjer. To je za svaku pohvalu. Nije stvar da se knjiga samo objavi, već je treba svijetu i promovisati, donositi i nuditi. Puno toga je učinjeno na ovim prostorima i sada se javljaju oni kojima to smeta. Smatram da ovaj problem nije lak, da mu treba pristupiti kao problemu koji ima korijene, jer mislim da su ovdje svakako umiješani i politika, i država i ostali, evidentno je to. Ali je žalosno to da se muslimani tuku, napada se na muslimane, kao što je bio slučaj u Tutinu, kada je trebao biti položen kamen temeljac. To je nedopustivo. Mislim da treba braniti ovo što je ovdje ostvareno. Braniti ovaj hajr što je postignut svim raspoloživim sredstvima – zakonskim, naravno. Pozivati se i ako treba nekoga tužiti. Ima sud, a ako ovaj neće – ima u Strazburu. Danas je vrijeme demokratije. Treba ljudima govoriti istinu. 
Rekao bih ovdje još jednu stvar. Znate, čovjek je slabašno stvorenje. Nekada se čovjek može naljutiti zbog nebitnog razloga. Ti zauzet, pišeš, on dođe poselami te, a ti mu samo ovlaš odgovoriš. On misli da ga ti više ne poznaješ, a tebi glava puca od problema. On se onda naljuti i kaže: „Vidi, on se uzdigao.“ Možda je to bio razlog zbog čega je on tamo otišao na tu stranu. Treba ljudima iznalaziti neke uzrove i pojašnjavati im. Nedopustivo je to da se muslimani ubijaju i da se muslimanska krv prolijeva, kao što je i nedopustivo da se ruši ovo, da se zaustavlja ovaj proces koji je ovdje u toku, a od koga ima hajra čitav ummet. Treba puno dove činiti Allahu sa nijetom i željom da otkloni ove belaje, da ujedini srca, da dušmane omete u njihovim lošim namjerama. Pa eto, i mudro i s promišljenošću nastupati. Ja se nadam da će se ova kriza prebroditi i da će Sandžak ići putem afirmacije islama i islamskih vrijednosti.
Glas islama: Član ste Svjetske asocijacije islamskih učenjaka čiji osnivač i predsjednik je šejh dr. Jusuf el-Karadavi. Također ste i u Vijeću povjerenika ove organizacije. Upoznajte nas sa ciljevima, radom i aktivnostima ove organizacije.
Hfz. dr. Halilović: Tako je, ja sam član Svjetske unije muslimanskih učenjaka kojom predsjedava uvaženi šejh Jusuf Karadavi. Osnovana je prije četiri godine i njeno sjedište je u Dablinu. Uvaženi šejh je sa svojim prijateljima i ulemom radio oko 20 godina na osnivanju ove unije. Ona ima za cilj okupljanje muslimanskih učenjaka iz svih dijelova svijeta, možemo reći, sa ciljem da im se omogući da se skupljaju, da sjede i razmjenjuju mišljenja, rezultate svojih istraživanja, pisanja i da objedinjuju stavove, što je jako bitno, jer često nastane zbrka kada stavovi nisu objedinjeni. Mi se ne moramo složiti u svemu, ali treba postojati okvir i ciljevi koje želimo postići. Unija okuplja do sada oko 700 učenjaka iz svijeta. Okuplja i šije iz Irana. Šije su dio ovog ummeta i sa njima treba razgovarati. Kur’an nam nalaže da razgovaramo sa kršćanima i Jevrejima na najljepši način, a kamoli sa šijama, iako postoje ideološke razlike između nas i njih. Jedan od potpredsjednika unije je ajetulah Muhamed Ali et-Tashiri. On je šiitski alim i učestvuje sa nama na ovim skupovima. Unija, kao što rekoh, okuplja preko 700 učenjaka i ima tendenciju širenja. Oni su iz raznih dijelova svijeta. Ima Generalnu skupštinu i Vijeće povjerenika. Generalna skupština se okuplja svake 3-4 godine. Nije lako sakupiti toliko ljudi, to košta, a i ljudi imaju obaveze. Godine 2006. je održana u Istanbulu i tu su održani izbori. Skupština bira uže tijelo od oko 40 ljudi i ono se naziva Vijeće povjerenika. Oni vijećaju i sastaju se češće, najmanje dva puta godišnje, negdje u islamskom svijetu. Do sada je uglavnom bilo u Bejrutu ili u Dohi u Kataru. 
Veoma je značajno postojanje takve unije, jer je ona neovisna. Ne dozvoljava se da vlade, sistemi ili kraljevi utiču u smislu da žele vršiti pritisak kako bi Unija gledala neke njihove hatare. Uvaženi šejh Karadavi smatra, i ima punu podršku, da ulema treba da gleda tačno šta piše u Kur’anu i Sunnetu i to vjerno tumači, a drugim okom da gleda u muslimansku realnost i u potrebe našeg vremena i autentično tumači vjeru, a ne da je tumači po nečijim ćejfovima ili hirovima. To je veliki emanet. Danas je islam na meti drugih. Još bih istakao da o islamu danas mnogi govore. To stvara veliku zbrku. Govori ko treba i ko ne treba, i ko razumije i ko ne razumije. Upravo, jedan od ciljeva formiranja Unije jeste autentičan govor o islamu od strane ljudi koji su kompetentni da govore o islamu, od muslimanskih stručnjaka iz raznih područja islamskih znanosti i evo Unija se oglašava povodom brojnih pitanja i dešavanja. Do sada je izdala nekoliko veoma bitnih izdanja. Posebno bih spomenuo Islamsku povelju čiji je izdavač Unija. Prof. Kico i ja smo to preveli i reis-efendija, dr. Mustafa Cerić, podržao je inicijativu da se ova knjiga prevede i objavljena je u sklopu Rezolucije o tumačenju islama u BiH krajem 2006. godine. Mislim da ćemo je objaviti ponovo kao zasebnu publikaciju, možda i u izdanju El-Kelimeh. To je manja knjiga, ali veoma precizna. U 25 tačaka daje globalno naučavanje islama: šta to znači vjera u Boga, šta je vjera u budući svijet, islam kao vjera koja ima svoju zajednicu, šta znači pripadnost ummetu, očitovanje islama spram velikih pitanja – globalizacija, Zapad, nemuslimani, žena, teror… Ovo je grupa stručnjaka radila više od godinu dana. To je mala knjiga, ali predstavlja svojevrsan presjek. To je najteže i pisati, odvojiti srž nečega, autentično, lakim jezikom kazano. Prevedeno je na engleski, francuski, a prevodi se i na njemački jezik.
Glas islama: Autor ste knjige o hifzu, koja je prevedena i na engleski. Kako aktuelizirati hifz, posebno kod omladine?
Hfz. dr. Halilović: Hifz, to je nešto posebno. Mene je Allah počastio da sam kao učenik Gazi Husref-begove medrese u Sarajevu počeo učiti hifz i završio ga. Počeo sam na polugodištu drugog razreda, a završio u četvrtom. Izašao sam iz Medrese sa časnim zvanjem hafizul-Kur’an – čuvar Kur’ana. To je veliki emanet i velika počast. Napisao sam knjigu o hifzu, koja je štampana dva puta, jednom u Bosni, a drugi put ovdje u izdanju El-Kelimeh. Prevedena je i na engleski jezik u Torontu, što je uradio Taib-ef. Pašanbegović. U toj knjizi, koja je kratka i sažeta, pojašnjeno je zašto se Kur’an uči napamet i ona ima za cilj da podstakne i afirmiše učenje Kur’ana napamet. Zagovornik sam da Kur’an treba učiti na bilo koji način, bilo kojom metodom. Poznate su dvije metode: po krugovima, da se uči zadnja stranica svakoga džuza, pa se preslušava, a druga da se uči redom. I jedna i druga metoda su dobre. Preferiram metodu po krugovima za one koji žele da nauče Kur’an u cjelosti. Ali može se postati hafiz i jednog džuza i jedne sure. Ashabi su se ponosili kada bi neko naučio sure El-Bekare i Ali Imran. Navode se predaje da su ashabi onoga ko nauči ove dvije sure nazivali „veličanstven u našim očima“. Zašto ne biti hafiz sure El-Bekare i Ali Imran? 
Ko hoće da uči Kur’an, treba prvo naučiti tečno i sa tedžvidom učiti. Treba se imati mentor – muhafiz. To je tradicija. Poslanik a.s. je bio hafiz, ali je učio Kur’an pred Džibrilom. Potreban je iskren nijet i velika upornost. Naučiti 600 stranica gustog teksta napamet nije lako, ali to je ljepota. To je izazov. Ja bih, stoga, savjetovao svim ljudima, posebno našim mladićima i djevojkama, da uče Kur’an. Ako ne mogu biti hafizi cijelog Kur’ana, neka budu hafizi sure El-Bekare. Ona je zaštitnica, ona tjera šejtana iz kuće. Ko uči ovu suru sihirbazi i zavidnici mu ne mogu, inšallah, nauditi. To je sura koja u sebi sadrži 1.000 naredbi, 1.000 zabrana i 1.000 informacija. Treba naučiti bar neke njene dijelove. Smatram da u Sandžaku to treba afirmisati kroz institucije – Medresu i Fakultet.
Evo, vi ste dosta toga uradili u Sandžaku, ali imam osjećaj da je područje hifza nedovoljno razvijeno. Kur’an je nešto što treba da se uči i što treba da usađujemo našoj djeci, prijateljima i rodbini. Kada ste vi Sandžaklije ovako uspješni, a ja vam želim još više uspjeha, da vas Allah pomogne i objedini vaša srca oko hajra, neka bude i na području hifza, jer hafizi su čuvari Božije riječi. I meni su moji šejhovi na Azharu govorili, kada bi ih pitali šta da radimo mi u Bosni: „Učite što više Kur’an napamet.“ Zašto, zato što Allah dž.š. kaže: „Mi smo objavili Kur’an i mi ćemo ga čuvati.“ Allah bdije nad Kur’anom, ali taj ajet ne znači samo to da će Allah sačuvati Kur’an da se njemu ne može ništa dodati niti oduzeti. Allah će sačuvati i one zajednice i one pojedince koji budu čuvali Allahove riječi. Vi ste ovdje izloženi mnogim tendencijama, često i neprijateljskim, pa, eto, Kur’an je, inšallah, jedan stub oko koga se trebamo svi savijati, ići njegovim putem, slijediti ga i učiti ga, jer hafizi uče Kur’an i postaju hafizi upravo zbog toga što vole Kur’an i što je to Božija riječ. Molim Allaha da podari da budemo istinski čuvari Njegove riječi i vama u Sandžaku podari što više hafiza.

Razgovarao:
Semir REBRONJA

Related Posts