INTERVJU SA PROF. DR. ADAMIROM JERKOVIĆEM BIVŠIM SAVJETNIKOM ALIJE IZETBEGOVIĆA

adamir-jerkovic-direktor-arhiva-federacije-bih-srebrenicki-inferno-cemo-kadtad-postaviti-u-beogradu_1437767429Razgovarao: Enko Korać student Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru

 

  1. Uvaženi doktore možete li nam kazati Vašu biografiju?

 

Rođen sam u Zenici kao prvo dijete mojih roditelja Hasana i Sevlete Jerković. Moji rahmetli majka i otac, kao većina roditelja, željeli su da mi obezbijede lijepo djetinjstvo. Mene i moja dva mlađa brata učili su da je porodica najljepše sklonište pri čemu su uvijek insisitirali da uvažavamo naše komšije, da budemo odgojeni i da budemo korisni članovi društva. Kako su i oni bili takvi, dakle, pošteni, dobri i uvažavani, to je za mene i moju braću bio koristan orijentir kakvi mi treba da budemo. Hvala Allahu milostivom svemilosnom, mislim da su nas tako i vaspitali.

Završio sam osnovnu školu, pa potom gimnaziju u  Zenica, Pravni fakultet u Sarajevu, magistrirao sam historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i doktorirao sociološke nauke na Internacionalnom univerzitetu Novi Pazar.

Šta sam radio u životu?

Još dok sam bio student radio sam kao novinar u Radio Zenici gdje ću kasnije postati glavni i odgovorni urednik. Radio sam i kao dopisnik Radio Sarajeva iz Zenice, a u ratu sam bio glavni i odgovorni urednik TV Okruga Zenica, glavni urednik TVBiH ITC Zenica, vanjskopolitički komentator TV Bosne i Hercegovine, sve do momenta kada me je jednoga dana 1997. pozvao u svoj kabinet predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i zatražio da postanem njegov savjetnik u Predsjedništvu BiH. Odluku nisam donio nimalo lahko. Prelazak u politiku značilo je svjesno odricanje od stvaralačke sreće i prihvatanje nečeg što je bilo daleko od vrline. Ipak, želja da budem svjedokom istorije i aktivan učesnik u obnovi ratom skoro razbijene BiH, opredijelilo me je da prihvatim ponudu predsjednika Alije Izetbegovića. Jer, Bosna je nakon agresije prolazila kroz važan period svoje istorije. Silom ugurana u tijesnu dejtonsku odjeću, mučila se tražeći dah i u tom grču malo kome se činila lijepom, izuzev onih koji su je voljeli. A oni kojima je Bosna bila relikvija nisu se mirili sa činjenicom da će iskonska ljepota drevne zemlje biti zauvijek zarobljena u šnitu dejtonskih krojača. Odlučan sam bio da se borim za njen život i da joj pomognem da izađe iz tijesne kože. A sa te pozicije mogućnosti za nastavak borbe bile su velike. Imao sam još jedan motiv. Bio sam lični izbor predsjednika Alije Izetbegovića a ne „rješenje“ nekog kadrovskog kružoka. Ovi razlozi „presudili“ su da prihvatim njegovu ponudu… Ostao sam sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem do posljednjeg dana, kada se on povukao iz Predsjedništva BiH na polovini mandata, ostao sam savjetnik privremenog člana Predsjedništva BiH Halida Genjca i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Beriza Belkića. Nakon toga sam bio direktor Marketinga odnosno pomoćnik generalnog direktora JP BH Pošta, predsjednik Upravnog odbora Poštanske banke BiH, savjetnik u federalnoj vladi, a već devet godina sam direktor Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine…

 

  1. Bili ste urednik radio-televiziskih stanica za vrijeme rata, izvještavali ste o stanju u Bosni, plasirali ste informacije izvan granica, koliko su one doprinijele dostavljanju istine i borbe za pravičnost u vremenima agresije na Bosnu i Hercegovinu i da li ste bili opstruirani u dostaljanju informacija?

 

Mogu s ponosom reći da sam aktivno branio suverenitet i teritorijalni intregritet napadnute Bosne i Hercegovine. U ratu sam pisao, izvještavao sa bojišta i prvih borbenih linija. Iza mene je ostalo hiljade reportaža, mnoštvo izvještaja, ali moja specijalnost su bili komentari o događajima. Ne mogu da kažem da sam bio opstruiran sa naše strane. Nisam. Bio sam možda najobavješteniji novinar u tom vremenu, kontaktirao sam sa cijelim svijetom preko satelitskih veza a kako sam došao do njih ne mogu da govorim. Mnogi će se sjetiti moje jednosatne emsije koja je išla subotom na zeničkom radiju, čije su priloge vrlo često preuzimali u Radio BiH. Emisija se zvala „Susreti svjetova“ i imala je aktuelne priloge iz cijelog svijeta. Sarađivao sam sa brojnim poznatim imenima iz svijeta žurnalizma. Informacije koje sam obezbijedio za medijski prostor Bosne i Hercegovine bile su itekako važne u propagandnom ratu koji se vodio na prostoru ratom zahvaćene domovine.

 

  1. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović imenovao Vas je 1997. godine svojim savjetnikom, da li vam je imponovao poziv i koliko je on utjecao na Vašu profesionalnu karijeru?

Već sam djelimično odgovorio na vaše pitanje. Naravno, da mi je imponovalo biti sa predsjednikom Bosne i Hercegovine koji je poveo neravnopravnu borbu sa mnogo opremljenijim neprijateljem. Neka mi neko kaže kome to ne bi bila čast. Mogu da izrazim ponos što mi je Alija Izetbegović iskazao povjerenje koje sam, mislim, i opravdao. Ali, nikad od mene niste čuli da sam nešto izjavio ili napisao protiv predsjednika, uvijek sam branio njegovo djelo, ostajao pošteno na pozicijama Bosne i Hercegovine. Lahko je danas govoriti što nije uradio ovo ili ono, danas je mnogo „pametnih“. U onako teškom vremenu Alija Izetbegović je uspio sačuvati u komadu onako izudaranu i razbijenu Bosnu i Hercegovinu. To je njegova glavna zasluga kao i to što je  afirmisao Bošnjake  i učinio ih političkim narodom.

Što se tiče pitanja da li mi je „savjetovanje“ šefa države donijelo korist ili kako Vi kažete, da li je uticalo na moju karijeru, mogu reći da nije. U zapadnim zemljama savjetnik je izrazito cijenjena funkcija. Po isteku mandata savjetnik šefa države može da bira mjesto u državnoj hijerarhiji, dok u Bosni nije takva situacija. Danas sam direktor Arhiva Federacije BiH. Ne bih htio da me pogrešno shvatite – ne žalim se ja na funkciju koju obavljam. Gdje god čovjek radi ima šansu da se potvrdi i obratno. Meni je drago što sam za devet godina direktorovanja preporodio ovaj kolektiv i napravio ga sigurno među najboljim dijelovima u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. A to nije bilo lahko, jer kada sam došao na čelnu poziciju suočio sam se sa problemima najteže vrste. Sada to je sve  iza nas.

 

 

 

  1. Bili ste izaslanik Alije Izetbegovića, predali ste poruke predsjednicima država, da li su oni upoznati bili sa stanjem u BiH ili ste Vi prvi koji je dostavio istinu i kako su reagirali na dešavanja u BiH?

 

Bio sam u nekoliko samostalnih misija u zemlji i inostranstvu. Naročito se sjećam boravka u NR Kini kada sam bio lični odnosno specijalni izaslanik predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine kod Džao Cijanga tadašnjeg predsjednika CK KP Kine i predsjednika te velike zemlje. Nosio sam ličnu poruku Alije Izetbegovića. Mogu da kažem da su Kinezi pridavali veliki značaj toj posjeti o čemu svjedoči podatak da sam primljen na najvišem nivou. Kina je kako se zna stalna članica Savjeta bezbjednosti UN, koja ima pravo veta. Tražio sam od predsjednika Alije Izetbegovića da preduzmemo odgovarajuće diplomatske korake kako bismo unaprijedili naše odnose sa Pekingom. Rekao sam mu da je bolje da Kinezi od nas čuju „bosansku priču“ nego da im svoju verziju pričaju drugi. On je zazirao jedino zbog komunističkog pedigrea ove veliken zemlje. Argumentirao sam svoj prijedlog podsjećanjem da američki predsjednici od Nixona 1972. posjećuju Kinu. Predsjednik se složio sa mnom pa sam u njegovo ime učinio službenu posjetu Kini, predao ličnu poruku Alije Izetbegovića kineskom predsjedniku i iz prve ruke sam informirao kinesku stranu u događajima u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci su tada imali veliku priliku prema Kini. Ne zaboravite da su Kinezi poslije moje posjete podigli zgradu gimnazije u Sarajevu. Ipak, čini mi se da mi  nismo najbolje politički kapitalizirali ovu posjetu. Uzmite da je u julu prošle godine Kina  bila uzdržana kod glasanja u UN u vezi Srebrenice kada je Srbiju spasio ruski veto od ponižavajuće odluke. Ako se preciznije čita ovo glasanje, njihova  uzdržanost je  bila na liniji ovog veta. Šteta je što BiH nije bolje iskoristila priliku koja je stvorena poslije moje posjete Pekingu. Oni su tada insistirali i molili da u posjetu NR Kini dođe Alija Izetbegović. Do ove posjete nikada nije došlo jer se predsjednik sljedećeg mjeseca povukao sa dužnosti u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, a ni drugi bošnjački političari nisu učinili neke konkretnije poteze prema ovoj zemlji sa kojom mi u cjelini imamo dobre odnose.

 

  1. Vaš dugi period u prisustvu kako neki kažu za Aliju Izetbegovića da je on otac bošnjaka je vrijeme gdje ste najbolje upoznali lidera bošnjaka, možete li nam objasniti riječi koje je Alija izgovorio natalitet i Univerzitet za nas bošnjake?

      Ovo „natalitet“ ne bih posebno objašnjavao, to Bošnjaci dobro znaju. Bošnjaci nikad ne smiju zapasti u stanje u kojem su danas Srbi, da im nestaju naselja. Ključ je u našim rukama, nama trebaju brojčano bogate porodice. Bošnjaci ne smiju potpasti pod bolest konformizma, da samo meni bude dobro, gdje se gubi osjećaj za porodicu. To je pogubno za jedan narod. Nadam se da se to nikada neće dogoditi i da ćemo uz Allahovu milost rasti i dalje ne ugrožavajući nikoga

A što se tiče Univerziteta njih nikada nije dosta, naravno ukoliko univerzitreti nisu otvoreni samo za lahko bogaćenje njihovih vlasnika. Univerziteti su nam potrebni za obrazovanje što većeg broja ljudi, jer znanje je najkurentnija „roba“. Znanje nije nipošto skupo a kada je jedna nacija obrazovana to je manje prilika da zavojevači zagospodare nad nama.

 

  1. Autor ste trilogije „Alija izbliza“ i knjige „Sjećanje na Aliju Izetbegovića“ možete li nam na osnovu Vašeg iskustva ukratko kazati ko je zaista bio Alija Izetbegović?

 

Napisao sam četiri knjige i sve one govore o životu i radu predsjednika u periodu dok sam ja bio njegov savjetnik. Posebno u knjigama Alija izbliza oslanjao sam se na vrlo precizne bilješke iz mog dnevnika o Predsjednikovim razgovorima i susretima, kao i njegovim zapažanjima i komentarima o ljudima i događajima. Naravno neke činjenice i podatke, koji bi mogli štetiti Bosni i Hercegvini i povrijediti neke ljude, svjesno sam izostavio, ostavljajući tu vrstu svjedočenja za neku drugu priliku.

U kabinet Alije Izetbegovića ušao sam bez ikakvih predrasuda i definitivnih stavova. Moja namjera bila je da svjedočim istinu i pošteno zabilježim sve što bi moglo doprinijeti razumijevanju djela i sagledavanju lika Alije Izetbegovića. Često iz Srbije čujem optužbe na račun Alije Izetbegovića kako je on zagovarao islamsku Bosnu i Hercgovinu, što naravno nije tačno. Alija Izetbegović je uvijek zagovarao građansku Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je vidio ravnopravnim sve njene narode. Govorio je da mu je nezamisliva Bosna i Hercegovina bez pravoslavaca i katolika. To što je on volio svoj muslimanski bošnjački narod kojemu su namijenili progon, istrebljenja i ubistva, pa zar je to čudno. Šta je trebao?  Da se predmosmisli ili distancira, da bude mekušac kao što su prije njega bili mnogi musliamnski političari u ondašnjoj Jugoslaviji. Ne, on nije bio takav. Alija Izetbegović nije mogao a niti je htio da izda sebe i svoje djelo, tada bi „zaboravio“ godine provedene u komunističkim zatvorima. Neko drugi bi možda pokleknuo pred velikim pritiskom pa bi prihvatio položaj predsjednika krnje Jugoslavije, koji mu je uoči raspada zajedničke države nudio Slobodan Milošević. To je ono što cijenim kod njega.

 

  1. Aktuelni ste direktor Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine, koliko je dokumentacije uništeno tokom agresije na BiH i koliko arhivi doprinose očuvanju identiteta Bošnjaka?

 

Istorijska građa je bila na meti agresora. Arhivi u Sarajevu nisu imali većih oštećenja ali registrature jesu. Neprocjenjivu štetu, međutim, imao je Orijentalni institut koji j izgubio skoro cijelokupni fond. Izgorjelo je 200 hiljada raznih dokumenata, 66 sidžila, 5.263 orijentalna rukopisa. Ove dokumente više nigdje nećete naći. To je bio cilj agresora, da uništi cjelokupno kolektivno pamćenje Bošnjaka muslimana. Na početku rata sa agresorskih položaja zapaljivim mecima je pucano na Vijećnicu sa namjerom da spale  bošnjačku pamet. Što se tiče arhiva, mogu reći da oni nisu imali težih posljedica u ratu. Ali, dogodio se jedan paradoks. Ono što nisu razorile artiljerijske granate u ratu, zapalila je ljudska ruka u miru. Prilikom napada demonstranata na Predsjedništvo BiH 7. februara 2014. godine podmetnut je požar koji je zahvatio dijelove arhiva. Izgorjela je značajna arhivska građa.

 

  1. Bili ste sudionik jednog vremena kada su bošnjaci imali lidera, čovjeka koji je uz Božiju pomoć ustao i krenuo ispred svog naroda da brani BiH, da li nam možete kazati pozitivnu i negativnu stranu Dejtonskog sporazuma i njegov utjecaj na budućnost naroda?

 

Dejtonski mirovni sporazum je spasio Bosnu i Hercegovinu od daljeg rata. Pozitivna strana je što je zaustvljeno krvoproliće, ali negativno je sve ostalo. Stranci su nam projektovali mir, ali su ostavili posvađane narode. Situacija u Bosni i Hercegovini je veoma teška. Međunacionalne napetosti su izrazito jake. Srpska politika je svađalačka, nervozna, duboko nacionalistička, koja ne želi mirnnu i stabilnu Bosnu i Hercegovinu. Riječi  „velikog brata“ da narodi treba da se dogovore je, zapravo, čisto foliranje, bacanje prašine u oči. Zar oni misle da mi koji smo za suverenu Bosnu i Hercegovinu ne vidimo šta oni rade. Jer, kada kažu dogovorite se, drugim okom namignu svojima preko Drine da se ne dogovoraju već da zatežu što više mogu. Suštinski, pravi remetilački faktor u Bosni i Hercegovini  nije Banja Luka već Beograd iz kojeg počinju sve nevolje. Dodik je samo tigar od papira u Bosni i Hercegovini, konci se vuku iz Beograda. Narodi u Bosni i Hercegovini bi se lahko dogovorili da nas puste na miru. Prema tome, mrka kapa u Bosni. Samo, htio bih poručiti da bez Bošnjaka nema rješenja, a da rješenje projektovano u  nekom centru izvan Bosne i Hercegoivine, nema šansu da uspije. Ne treba zaboraviti da ovo više nije 1992. godina i da je bošnjački narod ojačao u svakom pogledu i da je spreman braniti svoju slobodu i suverenost na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.

 

  1. Imali ste čast da budete uz lidera bošnjaka, koga danas smatrate za lidera bošnjka trenutno i koje su to prioritetne stvari na kojima lider i elita naroda treba da radi za dobrobit bošnjačkog korpusa?

Nema nikakve sumnje da je lider Bošnjaka bio Alija Izetbegović. On je bio izraziti intelektualac. S njim si mogao pričati o bilo kojoj temi. Za mene je svakako bila čast da budem savjetnik jednoj takvoj gromadi od čovjeka. Mislim da se dugo neće  roditi istinski lider takvog formata. Time sam vam odgovorio na vaše pitanje koje se ticalo sadašnjeg lidera u Bošnjaka.

 

  1. Možete li nam kazati sa Vašeg gledista šta mislite o kandidaturi bivšeg sandžačkog muftije Muamera Zukorlića u parlamentu Srbije i koliko on može doprinijeti očuvanju naših tradicionalnih, vjerskih i kulturnih vrijednosti i očuvanju vjerskog i kulturnog identiteta?

 

Muamera Zukorlića poznajem dugi niz godina. Sjećam ga se iz vremena kada je kao mlad muftija dolazio kod Alije Izetbegovića, s kojim je Predsjednik vodio iscrpan dijalog o problemima Bošnjaka Sandžaka. Naravno, prisustvovao sam tom razgovoru, koji je sjećam se bio nekako očinski topao. Predsjednik je razgovarao s njim kao otac sa svojim sinom. Zaključio sam da će mladi muftija imati sjajnu budućnost u tumačenju vjere. Osjetio sam, međutim, da će ovaj čovjek biti više nego vjersko lice. Harizmatičnost se naravno uvijek vidi, a ja sam je jasno uočavao. Zukorlić se danas razvio u snažnu političku figuru koja ima svoj stav. On nije plastelin da ga savijaju kako žele. Ima jasan stav o svim pitanjima, ima politički credo od kojeg, siguran sam, neće odstupiti. Ne može se ni kupiti pa vjerujem da će Bošnjaci njegovim izborom dobiti reprezentativnu figuru u Parlamentu Srbije. Ubijeđen sam da neće praviti koalicije koje bi mogle naštetiti bošnjačkom narodu.

 

  1. Vaša poruka studentima Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru i omladini Sandžaka?

 

Ne zaboravite da ste cjelina bošnjačkog naroda. Vi ste njegov integralni dio. Ako boli mali prst  boljet će cijela ruka. Tako je i sa narodima. Ne može vama biti dobro ako je loše vašoj braći u Bosni i obratno. Zato stalno unapređujte odnose, bolje se upoznajite, razmjenjujte posjete.  Za studente poruka da pripadaju svom vremenu, da ne žive izvan svijeta. Ali, znajte uvijek ko ste i šta ste. Neću vas učiti ono što znate.  Ali,  kao stariji od vas, želim da vam kažem da stalno učite, jer znanje je moć. Ne učite zbog ocjene. Za studente Fakulteta islamskih nauka poruka da su oni kalem koji može uvezivati naš narod.

Related Posts