Govor Baracka Obame na univerzitetu Al-Azhar

Počastvovan sam biti u drevnom Kairu, gdje su me ugostile dvije izuzetne istitucije. Preko hiljadu godina Al Azhar stoji kao simbol i tvrđava islamskog učenja, a preko jednoga stoljeća univerzitet Kairo je izvor egipatskog napretka. Zajedno, predstavljaju harmoniju između tradicije i napretka. Zahvalan sam na vašoj gostoprimljivosti, i gostoprimstvu naroda Egipta. Ponosan sam reći da sa sobom donosim dobru volju američkog naroda, i pozdrav mira iz muslimanskih zajednica moje zemlje: Assalamu Alejkum!

 

Sastajemo se u vrijeme velike napetosti između Sjedinjenih Država i muslimana širom svijeta. Napetosti su ukorijenjene u povijesnim silama, dalekim i drugačijim od trenutnih problema. Odnos između islama i Zapada se odlikuje stoljećima koegzistencije i suradnje, ali i stoljećima sukoba i vjerskih ratova. Napetosti su se hranile i vremenom kolonijalizma koji je nijekao prava i uspjeh mnogim muslimanima, a potom i hladnim ratom u kojem su zemlje s muslimanskom većinom često tretirane kao saveznik, ili neprijatelj, bez obzira kakve su njihove aspiracije bile. Nadalje, velilke promjene koje su donijeli moderno doba i globalizacija su navele mnoge muslimane da na Zapad gledaju kao na neprijatelja tradicijama muslimana.

Nasilni ekstremisti iskorištavaju ove napetosti putem male, ali vrlo moćne grupe muslimana. Napadi od 11. septembra i nastavak pokušaja ekstremista da provode nasilje protiv civila, navelo je dio ljudi u mojoj zemlji da na islam gledaju kao na neizbježnog neprijatelja, ne samo Amerike i zapada, nego i neprijatelja ljudskih prava. Sve je to proizvelo još više straha i nepovjerenja.

Sve dok je naš odnos definiran međusobnim razlikama, dajemo moć onima koji siju mržnju, a ne mir, onima koji traže sukob, a ne suradnju koja bi svim ljudima pomogla da dođu do pravde i prosperiteta. Ovaj se ciklus sumnje i nesloge mora okončati.

Došao sam u Kairo da potražim novi početak između Sjedinjneih Država i muslimana širom svijeta, odnos zasnovan na međusobnom interesu, poštovanju, i istini koja kaže da Amerika i islam nisu međusobno isključivi i ne moraju se natjecati. Umjesto toga, Amerika i islam se preklapaju i dijele mnoge zajedničke principe, principe  pravde i napretka, tolerancije i digniteta za svako ljudsko biće.

Ja znam da se promjene ne mogu dogoditi preko noći. Isto tako znam da se puno pričalo o ovom mom govoru, ali jedan govor ne može izbrisati godine nepovjerenja, niti ja mogu odgovoriti, u ovoliko vremena koliko imam ovoga popodneva, na sva složena pitanja koja su nas i dovela do ove tačke. Ali, uvjeren sam da, da bismo se pokrenuli naprijed, moramo otvoreno kazati jedni drugima sve ono što nam leži na srcu, a što se često čuje samo iza zatvorenih vrata. Moramo uložiti veliki napor da možemo saslušati jedni druge, da možemo učiti jedni od drugih, da poštujemo jedni druge, da potražimo zajedničko tlo. Kako kaže Kur'an: Ne zaboravi dragog Boga, i uvijek govori istinu.

To je ono što ću pokušati danas – kazati istinu najbolje kako umijem, ponizan pred veličinom zadatka koji nas sve očekuje i čvrstoga vjerovanja da interesi koje dijelimo kao ljudi jesu mnogo, mnogo moćniji nego sile koje nas razdvajaju.

Dio ovoga uvjerenja ima korijena u mom vlastitom životu. Ja sam kršćanin, ali je moj otac iz obitelji kenijskih muslimana. Kao dječak, proveo sam nekoliko godina u Indoneziji gdje sam slušao ezan svaku zoru i svake večeri. Kao mladić, radio sam u zajednicama u kojima su mnogi našli svoje dostojanstvo i mir u islamu.

Kao student povijesti, znam koliki je dug civilizacije islamu. Upravo je islam, i to na mjestima kakav je Al Azhar, nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetljenju. Upravo su inovacije i znanja iz muslimanskih društava dovele do razvoja algebre,  razvoja  magnetnog kompasa i sistema pomorske navigacije, stvorile umjetnost pera i štampe, objasnile kako se to širi bolest i kako ju se može liječiti…

Islamska kultura nam je dala veličanstvene lukove, kule što se dižu u nebo, poeziju koju vrijeme ne može uništiti, izuzetnu muziku, eleganciju kaligrafije  i mjesta kontenmplacije u miru…Kroz historiju je islam pokazivao i dokazivao, kroz riječi i djela, mogućnost postojanja vjerske tolerancije i rasne jednakosti.

Ja isto tako znam da je islam oduvijek bio i dijelom američke priče. Prva zemlja koja je priznala moju zemlju bio je Morocco. Pri potpisivanju Sporazuma iz Tripolija 1796., naš drugi predsjednik John Adams, je ujedno napisao da Sjedinjene Države u svom karakteru nemaju animoziteta prema zakonima, vjeri ili miru muslimana. Od osnivanja Amerike, američki muslimani našu zemlju čine bogatijom. Oni se bore u našim ratovima, služe u našoj vladi, borili su se za građanska prava, uspješni su biznismeni, profesori su na univerzitetima, sjajni su sportisti, dobivaju Nobelove nagrade, grade visoke zgrade, pale Olimpijsku baklju… A kada je prvi američki musliman nedavno izabran u Kongres, on je položio zakletvu držeći ruku na istom primjerku Kur'ana koji je pripadao biblioteci jednog od očeva naše nacije, Thomasu Jeffersonu.

Dakle, ja sam upoznao islam na tri kontinenta prije nego sam stigao u kolijevku njegova rođenja.Ta iskustva su vodič mojoj vjeri da se partnerstvo između Amerike i islama mora zasnivati na onome što islam jest, a ne što nije. Ja smatram dijelom svoje odgovornosti, kao predsjendika Sjedinjenih Država, da se borim protiv negativnih stereotipa o islamu, odakle god da dolaze.

No, isti se principi moraju primjenjivati i na muslimansku percepciju Amerike. Kao što ni muslimani ne spadaju u samo krute stereotipe, tako ni Amerika ne pripada stereotipu samožive imperije. Sjedinjene Države su jednim od najvećih izvora progresa na zemlji, otkako je svijeta i vijeka. Rođeni smo iz revolucije protiv imperijalista. Osnovani smo na ideji da su svi ljudi stvoreni jednakima. I mi smo lili krv i stoljećima se borili da damo živo značenje tim riječima, i u našim granicama, a i širom svijeta. Nas oblikuju mnoge kulture, koje dolaze iz svakog kutka svijeta  i zajedno smo odani jednostavnom konceptu – E Pluribus Unum, iz mnoštva, jedinstvo!

Znam da se silna prašina digla oko činjenice da je crnac po imenu Barack Hussein Obama izabran za predsjednika. No moja osobna priča nije jedinstvena. San o mogućnostima  ne ostvaruje se za svakoga u Americi, ali te mogućnosti jesu izbor za svakoga onoga ko sleti na naše tlo, uključujući  i 7 miliona američkih muslimana, čija su danas, usput rečeno,  primanja i obrazovanje  na višim nivoima nego je to američki prosjek.

Nadalje, sloboda u Americi se ne može odvojiti od slobode vjere. Upravo zato u svakoj saveznoj državi ima barem po jedna džamija, a preko 1.200 džamija sveukupno u Americi. Zato smo mi Amerikanci išli sve do suda kako bismo zaštitili pravo muslimanki u Americi da se pokrivaju, i da bismo kaznili one koji to pravo zabranjuju. I zato ne smije biti sumnje, islam je dio Amerike, Ja vjerujem da Amerika u sebi nosi istinu da, bez obzira na rasu, religiju  i način života, mi dijelimo zajedničke aspiracije, a to je da živimo u miru i sigurnosti, da radimo i obrazujemo se u dostojanstvu, da volimo svoju obitelj, svoju zajednicu, i svoju vjeru. To mi svi dijelimo. I to je nada za cijelo čovječanstvo.

Naravno, prepoznati ono što nam je svima zajedničko je tek početak našega zadatka. Same riječi ne mogu ispuniti potrebe ljudi. Ove će potrebe biti zadovoljene samo ako budemo hrabro radili na krajnjem cilju u godinama koje su pred nama. I ako budemo razumjeli da su nam i izazovi zajednički, a da će neuspjeh svima nama štetiti.

Iz nedavnoga smo iskustva svi naučili da, ako oslabi jedan financijski sistem u jednoj zemlji, slabi prosperitet u svim drugim zemljama. Kada nova gripa pogodi jedno ljudsko biće, svi smo u opasnosti. Kada nasilni ekstremisti operiraju jednim planinskim lancem, u opasnosti su ljudi koje od njih dijeli okean. Kada bivaju ubijani nevini u Bosni i Darfuru, na našoj zajedničkoj savjesti se pojavljuje crna mrlja. Eto to znači dijeliti ovaj svijet u 21. stoljeću. To mi dugujemo jedan drugome, kao čovjek čovjeku.

A to jest teška odgovornost. Jer, ljudska povijest je često bivala povijest jednoga plemena, ili nacije, ili vjere, koje tlače drugu iz vlastitog interesa. No, u današnje doba takvo ponašanje poražava samo sebe. S obzirom na to koliko ovisimo jedni o drugima,  svaki svjetski poredak koji jednu naciju ili grupu izdvaja iznad drugih, osuđen je na propast. Što god da mislili o prošlosti, ne smijemo biti njeni zarobljenici. Naši se problemi moraju rješavati kroz partnerstvo, naš se napredak mora dijeliti.

Ovo sve, međutim,  ne znači da možemo ignorirati izvore napetosti.  Naprotiv, sa njima se moramo sučeliti bez oklijevanja. U tom duhu, dajte da govorim, koliko god mogu jasnije i glasnije, konkretno o nekim posebnim problemima za koje vjerujem da im se moramo zajedno i čvrsto usprotiviti.

Kao prvo, moramo se sučeliti s nasilnim ekstremizmom u svakom njegovom obliku.

U Ankari sam jasno rekao da Amerika nije, niti će ikada biti u ratu s islamom. Mi ćemo se, međutim, bez ikakve zadrške sučeliti sa nasiljem i ekstremima koji predstavljaju smrtnu opasnost našoj sigurnosti. Mi odbijamo ono što odbijaju ljudi svih vjera – ubijanje nevinih ljudi, žena i djece. I moja prva dužnost kao američkog predsjednika jest zaštititi američki narod.

Situacija u Afganistanu pokazuje koji su američki ciljevi i da postoji potreba da se surađuje. Prije sedam godina je Amerika započela progon Talibana uz široku međunarodnu podršku. Nismo to započeli jer nam se tako htjelo, nego zato što smo bili prisiljeni na to. Ja sam svjestan da još uvijek postoje neki koji dovode u pitanje, ili čak opravdavaju događaje od 11 septembra. Ali moja je poruka tu jasna –  al Qaida je toga dana ubila preko 3.000 ljudi. Ti su ljudi, žene i djeca bili nevine žrtve, iz Amerike i drugih zemalja koji nisu nikome nanijeli nikakvog zla. Pa ipak, al Qaida je odabrala da ih beskrupulozno poubija, prihvatila odgovornost za napade, a i sada poručuje da joj je namjera masovno ubijati. Al Qaida ima pomoćnike u mnogim zemljama, i nastoje se proširiti. Ovo nije mišljenje o kojem se može diskutirati, to su gole činjenice.

I nemojte misliti da mi žarko želimo zadržati trupe u Afganistanu. Ne trebaju nama tamo vojne baze. Agonija je za Ameriku da gubi mladiće i djevojke u ratu. Skupo je, i politički teško, nastaviti s tim ratom. Mi bismo vrlo rado vratili sve i jednog vojnika kući, ako bismo mogli osigurati da više nema nasilnih ekstremista u Afganistanu i Pakistanu, odlučnih u namjeri da poubijaju što je moguće više Amerikanaca. No, do toga još uvijek ne može doći.

I zato smo postali partneri u koaliciji od 46 zemalja. Usrkos koštanju misije, američka odlučnost nije oslabljena. Istina je da nitko od nas ne bi smio tolerirati takve ekstremiste. Oni ubijaju u mnogim zemljama. Ubili su ljude mnogih vjera, ali više nego ijednih drugih,  pobili  su muslimana.  Njihove akcije su nepomirljive sa pravima čovjeka, sa napretkom svijeta, i sa islamom. Kur'an nas uči da, ko god da ubije nevinoga, kao da je sav svijet poubijao. Kur'an također kaže da ko god spasi jednu osobu, broji se kao da je spasio cijelo čovječanstvo. Postojana, trajna vjera više od milijardu ljudi je jača nego ograničena mržnja nekolicine. Islam nije problem u suzbijanju nasilnog ekstremizma. Islam je bitni dio promocije mira.

Svi znamo da vojne snage ne mogu same donijeti mir u Afganistanu i Pakistanu. Zato planiramo investirati u Pakistan 1,5 milijardi dolara svake godine u sljedećih 5 godina, kako bi bile  izgrađene škole i bolnice, ceste i tvornice, kako bi pomogli milionima onih koji su bili prisiljeni napustiti  svoje domove. Zato doniramo i 2,8 milijardi dolara kako bismo pomogli Afganistancima da razviju svoju ekonomiju i  stvore uvjete potrebne za život.

Dozvolite mi također govorim i o Iraku.

Za razliku od Afganistana, irački rat je bio rat izbora, koji je podijelio ljude u mojoj zemlji kao i diljem svijeta. Ali ja ipak vjerujem da je iračkom narodu bolje bez tiranina Saddama Husseina i vjerujem da je rat u Iraku podsjetio moj narod da je bolje u politici se koristiti diplomacijom i postizati  međunarodne konsenzuse kako bi riješili probleme kad god je to moguće. Možemo se pozvati na riječi Thomasa Jeffersona, koji je rekao: “Nadam se da će naša mudrost rasti s našom snagom, i da će nas ta mudrost naučiti da što manje koristimo snagu,  naša snaga će biti veća.”

Danas, Amerika ima dvojnu dužnost – da pomogne Iraku da gradi bolju budućnost  i da ostavi Irak Iračanima. I ja sam vrlo jasno dao do znanja Iračanima da mi nemamo tendenciju imati baze u Iraku, niti ćemo smatrati svojim njihov teritorij, niti resurse. Irak ima svoj suverenitet. I zato sam naredio odlazak naših trupa do sljedećeg augusta. Mi ćemo se držati našeg dogovora koji smo napravili s demokratski izabranom vladom Iraka, da povučemo svoje snage iz iračkih gradova do jula i da iz Iraka povučemo sve svoje snage do 2012. godine. Mi ćemo pomoći Iraku da obuči vlastite sigurnosne snage i razvije ekonomiju. I mi ćemo uvijek podupirati siguran i ujedinjen Irak kao svog partnera, a nikada kao njegovi gospodari.

Konačno, isto kao što Amerika nikada ne tolerira nasilje ekstremista, ne smijemo nikada zamijeniti ili zaboraviti naše principe. 11. septembar je bio velika trauma za našu zemlju. Strah i ljutnja koji su nastali u Americi su razumljivi, ali u nekim slučajevima, naveli su nas da se ponašamo suprotno našim tradicijama i idealima. Sada poduzimamo konkretne akcije kako bismo izmijenili kurs svoje politike. Ja sam jasno zabranio mučenja u svojoj zemlji, i naredio sam da zatvor Guantanamo bude raspušten početkom slijedeće godine.

Amerika će se braniti poštivajući suverenitet drugih nacija i vladavinu zakona. Mi ćemo

to raditi u suradnji s muslimanskim zajednicama, koje su također u opasnosti. Što se prije ekstremisti izoliraju i postanu nepoželjni u muslimanskim zajednicama, tim ćemo prije svi biti sigurniji.

Drugi veliki izvor napetosti o kojem moramo govoriti je situacija između Izraelaca, Palestinaca i arapskog svijeta.  Jake američke veze s Izraelom su dobro poznate. Ove veze su trajne, zasnivaju se na povijesnim i kulturnim vezama, te priznanju da želja za židovskom domovinom izvire iz tragičnih događaja koje nitko nemože zanijekati.

Širom svijeta, Židovi su bili protjerivani stoljećima, a anti-semitizam u Europi je kulminirao u holokaust bez presedana. Sutra ću posjetiti Buchenwald, koji je bio dio logora u kojima su Židovi ropski radili, bili zlostavljani, ubijani oružjem i trovani plinovima, za vrijeme Trećeg Reicha. Šest miliona Židova je ubijeno, više od cijele jedne židovske populacije u Izraelu danas. Negiranje  te činjenice je besmisleno, puno mržnje i neznanja. Prijetiti Židovima uništenjem, ili održavati stereotipe o Židovima je veoma pogrešno, i samo služi podsjećanju Izraelaca na bolne uspomene  i sprečava postizanje mira koji ljudi ovog regiona zaslužuju.

S druge strane, također se ne može poreći da je palestinski narod, muslimani i kršćani,- jako puno patio u potrazi za svojom domovinom. Više od 60 godina oni trpe bol, jer nemaju svoju zemlju. Mnogi od njih čekaju u izbjegličkim kampovima na Zapadnoj obali, Gazi i u susjednim zemljama na miran život i sigurnost koji nikada nisu imali.  Svakog dana proživljavaju poniženja, velika i mala,  koja dolaze s okupacijom. Zato neka nema sumnje – situacija u kojoj se nalaze Palestinci se ne može tolerirati. A Amerika neće okrenuti leđa legitimnoj palestinskoj želji za dostojanstvom i vlastitom državom.

Već decenijama imamo bezizlazan slučaj – dva naroda s legitimnim željama, oba  bolne

povijesti što čini svaki kompromis nedostižnim. Lako je pokazivati prstom,  Palestincima na Izraelce, jer su morali u izbjeglištvo zbog stvaranja izraelske države, i Izraelcima, jer su stalno napadani kroz povijest unutar svojih granica kao i van njih. Ali ako gledamo samo s jedne strane na konflikt, ili samo sa druge, onda smo slijepi za istinu. Jedino rješenje za želje oba naroda je stvaranje dvije države u kojima će  i Izraelci i Palestinci živjeti u miru i sigurnosti. Ovo je u izraelskom interesu, palestinskom interesu, američkom interesu i interesu cijeloga svijeta. I zato se ja namjeravam osobno uključiti u ostvarenje tog cilja, sa svom posvećenošću i strpljenjem koje taj proces zahtijeva. Obje strane su pristale na obaveze koje su pred njima. Vrijeme za mir među njima, a za sve nas ostale da učinimo ono što moramo. Palestinci moraju prestati s nasiljem. Opiranje kroz nasilje i ubijanje je pogrešno i ne može uspjeti. U Americi, crnci su stoljećima patili u ropstvu i segregacijskom poniženju. Ali nije nasilje ono čime je ostvarena borba za puna i jednaka prava. Bila je to mirna i odlučna upornost američkih ideja. Ista priča se može ispričati od juga Afrike do juga Azije, od istočne Europe do Indonezije. Sve te priče nose jednostavnu istinu – nasilje nas nigdje ne vodi. Nije znak ni hrabrosti, ni snage ispaljvati  rakete na djecu dok spavaju, ili raznijeti  staricu u autobusu. Tako se ne gradi moralna odgovornost, na taj način sve pada u vodu.

Sad je vrijeme da se Palestinci fokusiraju na ono što mogu izgraditi. Palestinske vlasti moraju razviti snagu da mogu voditi, sa institucijama koje će služiti na dobrobit ljudima. Hamas ima potporu kod nekih Palestinaca, ali također oni moraju shvatiti da imaju i odgovornost. Kako bi palestinski narod krenuo ka ispunjenju težnji, kako bi se ujedinio palestinski narod, Hamas mora prestati s nasiljem, priznati prošle dogovore i priznati pravo Izraela na postojanje. U isto vrijeme Izraelci moraju shvatiti da, isto kao što izraelsko pravo na postojanje ne može biti osporeno,  ne može ni palestinsko. Sjedinjene Države ne prihvaćaju legitimnost širenja izraelskih naselja na palestinskim teritorijama. Gradnjom tih naselja krše se prijašnji dogovore i narušavaju napori za postizanjem mira. Vrijeme je da izgradnja naselja prestane.

I Izrael mora ispuniti svoje dužnosti da osigura Palestincima mogućnost da rade, žive i razviju svoje društvo. Isto kako uništava palestinske obitelji, humanitarna blokada u Gazi ne služi ni izraelskoj sigurnosti. Ista situacija je i na Zapadnoj obali. Napredak u svakodnevnom životu palestinskih obitelji mora biti ključan na putu prema miru, a Izraelci moraju poduzeti konkretne korake kako bi osigurali taj napredak.

I konačno, arapske zemlje moraju spoznati da je arapska mirovna inicijativa bila važan početak, ali da to nije kraj arapskih obaveza. Konflikt između Arapa i Izraelaca ne bi smio odvući pažnju arapskih nacija od ostalih problema. Umjesto toga, morao bi biti razlog za pomaganje palestinskom narodu da razvije institucije, koje će potpomagati njihovu državu, razlog da priznaju izraelsku postojanost, i da izaberu napredak umjesto fokusiranja na prošlost.

Amerika će uskladiti svoju politiku s onima koji žele mir, i mi ćemo javno govoriti o onome  što privatno dogovaramo s Palestincima, Izraelcima i Arapima. Mi ne možemo nametnuti mir.  Mnogi muslimani su svjesni da Izrael neće nestati. S druge strane, mnogi Izraelaca shvataju da se Palestina mora priznati. Na nama je sada da izgradimo nešto  na činjenicama za koje svi znamo da su istinite.

Previše godina je već uludo potrošeno. Previše je krvi uludo proliveno. Svi mi imamo odgovornost da radimo na tome da dođe dan kada će palestinske i izraleske majke moći vidjeti bez straha svoju djecu kako odrastaju, kada Sveta zemlja triju velikih vjera bude u miru u kojem ju je Bog zamislio, kada Jeruzalem bude siguran i trajni dom za Židove, kršćane i muslimane, i mir za svu djecu Abrahamovu, da se igraju u miru kao što spominje priča o Isri, kada su Mojsije, Isus i Muhamed, mir bio s njima, molili zajedno.

Treći izvor problema u kojem svi dijelimo interes, kao i prava i odgovornosti, je nuklearno oružje.

Ovo pitanje je bio izvor tenzija između Sjedinjenih Država i Islamske Republike Iran. Već mnogo godina, Iran svoju politiku definira kao suprotnu politici moje države. Burna je prošlost među nama. U vrijeme hladnog rata Sjedinjene Države su potpomogle skidanje demokratski izabrane iranske vlade. Poslije Islamske revolucije, Iran je uzimao taoce i provodio nasilje protiv američkih vojnih trupa i civila. Ova povijest je dobro poznata. Ja sam jasno poručio Iranu  da je moja zemlja je spremna da krene dalje, radije nego da ostanemo zatočeni u prošlosti. Sada nije pitanje protiv čega je Iran, nego što želi graditi za svoju budućnost.

Priznajem da će teško biti vratiti povjerenje nakon desetljeća nepovjerenja, ali mi ćemo prići rješenju s hrabrošću, poštenjem i odlučnošću. Mnoga pitanja će se morati riješiti između dvije zemlje, i mi smo spremni krenuti naprijed bez uvjeta, i na bazi međusobnog poštovanja. Ali, što se tiče pitanja nuklearnog naoružanja, ostajemo odlučni pri svojim stavovima. Ovdje nije pitanje samo američkog interesa. Riječ je o sprečavanju trke u nuklearnom naoružavanju na Srednjem Istoku koja bi mogla povesti cijelu regiju, kao i svijet, jednim veoma opasnim putem.

I pitanje demokracije je jedno od onih o kojima ću govoriti.

Znam da je bilo kontroverzi povodom promoviranja demokracije proteklih godina. Moje je duboko uvjerenje da svaka vlada treba da odražava volju naroda. Svaka država ostvaruje te principe na svoj način, zasnovano na tradiciji vlastitog  naroda. Amerika ne smatra da zna šta je najbolje za svakoga. Ja također čvrsto vjerujem da svi ljudi žude za određenim stvarima – mogućnošću da iskažu svoje mišljenje, da se čuje njihov glas u vladi, žude za vladavinom zakona i jednakopravnošću,  za vladom koja je transparentna i koja ne krade od ljudi, za slobodom da žive po vlastitom izboru. To nisu samo američki ideali, to su ljudska prava. I zato ćemo ih mi svugdje podržavati.

Nema jedinstvenog puta u ostvarivanju tih prava Ali je jasno da je vlada koja štiti ta prava definitivno stabilnija, uspješnija i sigurnija. Presijom se ideje nikada ne mogu uništiti. Amerika poštuje pravo da se čuju svi miroljubivi glasovi koji poštuju zakon, čak i ako se sa njima ne slaže. I mi ćemo pozdraviti sve legalno izabrane, miroljubive vlade, koje će vladati poštujući sve svoje građane. Ovo je važno naglasiti,  jer ima nekih koji zagovaraju demokraciju samo kada nisu na vlasti. Jednom kada preuzmu vlast, oni su nemilosrdni u gušenju prava ostalih. Prema tome, bez obzira gdje je, vlada koju je izabrao narod uspostavlja jedinstven standard za sve koji će biti na vlasti. Vlast se mora održavati privoljavanjem,  a ne prisilom,  moraju se poštivati prava manjina, i surađivati u duhu tolerancije i kompromisa, moraju se interesi  građana i legitiman rad u političkom procesu staviti iznad političkih stranaka. Bez toga, izbori sami po sebi neće stvoriti pravu demokraciju.

Peto pitanje na kojem moramo zajedno raditi su religijske slobode.

Islam ima pravo biti ponosan na tradiciju tolerancije. Mi to vidimo u istoriji Andaluzije i Cordobe tokom inkvizicije. Ja sam to vidio iz prve ruke kao dijete u Indoneziji, gdje kršćani slobodno ispovjedaju svoju vjeru u predominantno muslimanskoj zemlji. To je duh kojeg danas trebamo. Ljudi u svakoj zemlji trebaju biti slobodni da, slijedeći svoj um, srce i dušu, izaberu vjeru i slobodno je ispoljavaju. Ta je tolerancija neophodna za napredovanje religije, ali je na razne načine dovedena u pitanje.

Među nekim muslimanima postoji uznemirujuća tendencija da svoju vjeru mjere odbacivanjem vjere nekog drugog. Bogatstvo različitih religija mora se očuvati, bez obzira da li su to maroniti u Libanu, ili kopti u Egiptu. I, ako ćemo biti pošteni,  taj pogrešan  put se mora zatvoriti među muslimanima,  jednako kao podjele izmedju sunita i šiita koje vode do tragičnog nasilja, posebno u Iraku.

Religijske slobode su ključne da bi ljudi živjeli zajedno. Mi uvijek moramo tražiti put njihove zaštite. Na primjer, u Sjedinjenim Državama, pravila davanja dobrotovornih priloga su muslimanima otežala ispunjavanje njihove religijske obaveze. Zato sam ja posvećen da radim sa muslimanima u Americi da osiguram da oni mogu ispuniti zekat. Jednako tako je važno da zapadne zemlje ne sprečavaju muslimane u prakticiranju njihove religije onako kako oni žele, na primjer diktirajući kakvu će odjeću nositi muslimanke. Mi ne možemo prikrivati neprijateljstvo prema bilo kojoj religiji izgovarajući se liberalizmom.

Ustvari, religija bi nas trebala zbližavati. I zato mi u Americi u uredima za inostrane poslove nastojimo uposliti zajedno kršćane, muslimane i Jevreje. Zato mi pozdravljamo napore, kao što je međuvjerski dijalog Saudijskog kralja Abdullaha i tursko vođstvo u Savezu civilizacija. Širom svijeta mi možemo okrenuti dijalog u korist međuvjerskog razumijevnja, kako bi mostovi među ljudima vodili ka akciji, bilo da je to borba protiv malarije u Africi, ili pružanje pomoći nakon prirodnih katastrofa.

Šesto pitanje, o kojem želim da govorim, je pitanje prava žena. Znam, i to se može reći po vama prisutnim, da se o tome vodi zdrava debata. Ja odbacujem gledišta nekih na Zapadu da su žene koje se odluče pokriti na neki način manje jednake, ali vjerujem da ženama  kojima se odbija pravo na obrazovanje, nije data jednakost. I nije slučajno da je veća vjerovatnoća da će zemlje u kojima su žene obrazovane biti naprednije.

Da budem jasan – pitanje ženske jednakosti je bez sumnje jedan od problema u islamu. U Turskoj, Pakistanu, Bangladešu, Indoneziji vidjeli smo da većinske muslimanske zemlje biraju žene da ih vode. U međuvremenu, borba za ravnopravnost žena se u mnogim aspektima nastavlja u američkom životu i zemljama širom svijeta.

Ja sam uvjeren da naše kćerke mogu jednako doprinostiti našim zajednicama kao i naši sinovi. Naš zajednički prosperitet će biti podstaknut tako što ćemo svima dozvoliti – i ženama i muškarcima – da ostvare svoj puni potencijal. Ja ne mislim da žene moraju da rade sve kao muškarci da bi bile ravnopravne, i ja poštujem žene koje izaberu da žive na tradicionalan način. Ali to treba biti njihov izbor. I zato će Sjedinjene Države biti partner sa većinskim muslimanskim državama u podršci širenju pismenosti djevojčica, i pomaganju mladim ženama da nađu posao kroz mikro-finansiranje koje će ljudima pomoći da ostvare svoje snove.

Konačno želim da govorim o ekonomskom razvoju i mogućnostima.

Znam da je za mnoge globalizacija kontradiktorna. Internet i televizija mogu u domove donijeti znanje i informacije, ali i napadnu seksualnost i bezumno nasilje. Trgovina može donijeti dodatno bogatstvo i mogućnosti, ali i veliki poremećaj i promjene u zajednici. U svim državama, uključujući Ameriku, te promjene mogu donijeti strah. Strah da sa modernizacijom gubimo kontrolu nad našim ekonomskim izborom, našom politikom i što je najvažnije … našim identitetom, našom zajednicom, porodicom, tradicijom i vjerom koje moramo njegovati.

Ali ja, također, znam da se ne možemo odreći ljudskog progresa. Nema potrebe za kontradikcijama između razvoja i tradicije. Zemlje kao Japan i Južna Koreja su enormno razvile svoje ekonomije održavajući svoje osobene kulture. To jednako važi za zadivljujući napredak u većinski muslimanskim zemljama od Kuala Lumpura do Dubaija. U davna vremena, a i u našem vremenu muslimanske zajednice su bile u prvim redovima inovacija i obrazovanja.

I to je važno jer razvojna strategija se ne može zasnivati samo na onome što dolazi sa tog područja, niti može biti kontinuirana kada su mladi ljudi bez posla. Mnoge zemlje Perzijskog zaljeva su ostvarile velike prihode od nafte i neke se fokusiraju na širi razvoj. Ali, svi mi moramo priznati da će obrazovanje i inovacije biti novac 21. stoljeća, a u isuviše mnogo muslimanskih zemalja u to se ne ulaže dovoljno. Ja se za takva ulaganja zalažem u mojoj vlastitoj zemlji. I dok se Amerika u prošlosti fokusirala na naftu i plin, kada je riječ o ovom dijelu svijeta, mi sada tražimo širi angažman.

U oblasti obrazovanja, proširićemo programe razmjena, povećati fondove za stipendiranje, slične onom koji je mom ocu omogućio dolazak u Ameriku. Istovremeno, ohrabrivaćemo više Amerikanaca da studiraju u muslimanskim zajednicama. Omogućavaćemo talentiranim studentima-muslimanima praksu u Americi, investirati u obrazovanje učitelja i djece putem interneta širom svijeta i kreirati novu internet mrežu da mlada osoba iz Kanzasa može brzo, u sekundi, komunicirati sa vršnjakom u Kairu.

Zarad pomoći u ekonomskom razvoju formiraćemo nove grupe poslovnih stručnjaka, volontera kao partnere kolegama u muslimanski većinskim zemljama. Ove godine biću domaćin samitu o preduzetništvu na kome ćemo odrediti kako možemo produbiti veze među poslovnim liderima, fondacijama, socijalnim službama i aktivistima u Sjedinjenim Državama i muslimanskim zajednicama širom svijeta.

U oblasti nauke i tehnologije, pokrenućemo nove fondove da podržimo tehnološki razvoj u muslimanski većinskim zemljama i pomoći tranfer ideja na tržište kako bi otvorili nove poslove. Otvorićemo svakome pristupačne znastvene centre o suvremenim dostignućima u Africi, na Srednjem Istoku i jugoistočnoj Aziji i imenovati istaknute znanstvenike kao izaslanike koji će surađivati na programima razvoja novih energetskih izvora, realizaciji programa ekološki prihvatljivih poslova, osiguravanja čiste i zdrave vode, povećanja poljoprivredne proizvodnje. Danas ja najavljujem novi, globalni angažman u saradnji sa Organizacijom Islamske konferencije na iskorjenjivanju dječije paralize. Takođe ćemo proširiti suradnju i partnerstvo sa muslimanskim zajednicama da unaprijedimo zdravlje djece i majki.

Sve ove stvari moraju biti ostvarene u tijesnoj saradnji. Amerikanci su spremni pridružiti se državljanima, vladama, organizacijama, vjerskim vođama, poslovnim ljudima u muslimanskim zemljama i širom svijeta i pomoći ljudima na putu do boljeg i ljepšeg svijeta i života.

Stvari o kojima sam govorio neće biti lako ostvariti. Ali, imamo odgovornost da se udružimo, da radimo zajedno za dobrobit svijeta koji želimo – svijeta u kojem ekstremisti neće dalje prijetiti našim ljudima, svijet u kojem američki vojnici mogu kućama, svijeta u kojem su Izraelci i Palestinci sigurni u svojim državama, svijeta u kojem se nuklerna energija koristi u miroljubive svrhe, svijeta u kojem vlade služe svojim građanima, svijeta u kojem su prava svakog čovjeka, Božijeg sina poštovana. To su zajednički interesi, to je svijet kojem težimo. Do njega možemo samo zajednički.

Znam da ima mnogih, i muslimana i ne-muslimana, koji pitaju da li možemo ostvariti novi početak. Neki će i dalje poticati na podjele i stajati na putu napretka. Neki će isticati da sve ono što želimo nije vrijedno napora, da smo osuđeni na neslaganje, da je sukob civilizacija sudbina. Mnogi, mnogi jednostavno ne vjeruju da su stvarne promjene moguće. Jako mnogo je straha i tako mnogo nepovjerenja je nataloženo tokom vremena. Ali, ako izabermo da budemo zakovani prošlošću, nikad nećemo krenuti naprijed. I ja, posebno mladim ljudima svih vjera i uvjerenja u svim zemljama, naročito njima, želim reći – vi ste ti koji, više nego bilo ko drugi, imate snage i moći da preoblikujete svijet, da ga učinite boljim.

Svi mi dijelimo ovaj svijet, ali za kratak momenat, onoliko koliko su dugi naši životi. Pitanje je da iskoristiti to vrijeme na ono što nas dijeli, ili posvetiti se naporu, trajnom naporu, da nađemo zajedničko tlo i fokusiramo se na dobrobit naše djece i poštovanje dostojanstva svih ljudskih bića.

Lakše je početi rat, nego okončati ga. Lakše je kriviti druge, nego pogledati unutar sebe. Lakše je vidjeti šta je drugačije kod drugog, nego naći ono što je zajedničko. Ali, mi trebamo izabrati pravi put, a ne samo lagani put. U srcu svake  religije je jedno pravilo – da činimo drugima ono želimo da ti drugi čine nama. Ta istina je veća od nacija i naroda, to uvjerenje nije novo, nije vjerovanje bijelih, crnih, smeđih, nije vjerovanje kršćana, muslimana, Jevreja… To je vjerovanje koje je pulsiralo u kolijevci civilizacije i još uvijek kuca u srcima milijardi ljudi širom svijeta. To je vjera u druge ljude i to je ono što me je danas dovelo ovdje.

Imamo moć da svijet napravimo onakvim kakvim ga želimo, ali samo ako imamo i hrabrosti da krenemo od novog početka, imajući na umu ono što je već zapisano.

Kur'an, sveta knjiga muslimana nam kaže: “O ljudski rode. Stvorili smo vas kao muškarce i žene, od vas stvorili nacije i plemena da možete znati jedni druge.”

Talmud, sveta knjiga Jevreja nam kaže: “Svrha cijele Tore, svih jevrejskih religijskih zakona i znanja, svetih knjiga i usmene tradicije je promoviranje mira.”

Biblija, sveta knjiga kršćanstva, nam kaže: “Blagosloveni su mirotvorci, treba ih zvati sinovima Božijim.”

Ljudi ovog svijeta mogu živjeti u miru. Mi znamo što je Božija vizija. I sada to mora biti naša dužnost, ovdje na Zemlji.

Hvala vam. Neka Božji mir bude sa vama i u vama. Velika vam hvala. Hvala vam.

(www.voanews.com/bosnian)

Related Posts