Bošnjaci između vjerskog i nacionalnog

Hvala Allahu Uzvišnom na nimetu slobode govora i slušanja pa smo se skupili ovdje i sada kako bismo promišljali naše stanje u vjeri i naciji, odnosno kako bismo razumijeli „Bosnu danas”, što je naslov već tradicionalne tribine Udruženja ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercgovini.
Hvala Glavnom odboru Imijje, na čelu sa predsjednikom Muharemom Hasanbegovićem, na pozivu da govorim na tribini „Bosna danas” o temi „Bošnjaci između vjerskog i nacionalnog”.

 
Pozivom sam počašćen, a izborom teme ohrabren da, zajedno s vama, razmišljam o vjeri i naciji, dvjema bitnim vrijednostima našeg islamskog i bošnjačkog identiteta. Ne samo tema, već mi je i okvir za ovaj govor zadan. Prihvatio sam zadaću iako sam svjestan da nije moguće u jednom predavanju obraditi ovih pet pitanja, koja je Glavni odbor Imijje naznačio, a to su:
1) Povijesni razvoj nacionalne ideje kod Bošnjaka;
2) Odnos vjerskog i nacionalnog kroz povijest razvoja nacionalne ideje;
3) Islamski univerzalizam i nacionalno pitanje unutar islamskog mišljenja;
4) Ideja panislamizma kod bosanskih muslimana i nacionalno pitanje;
5) Savremeni izazov i stajalište uleme o pitanju prioriteta identifikacije (vjerskog/nacionalnog).

Pitanja su isuviše općenita da bi se mogla obuhvatiti jednim zahvatom; isuviše su zahtjevna da bih na njih mogao adekvatno odgovoriti. Svako od spomenutih pitanja je tema za sebe i zahtijeva mnogo znanja, mnogo naučnog iskustva i mnogo istraživačkog rada. No, važno je da je Ilmijja ova pitanja baš ovako formulisala – uopćeno, jer nam se time kazuje koliko još razmišljamo u općim kategorijama i koliko nam još vremena treba da govorimo o detaljima koji podrazumjevaju da su nam opći stavovi, posebno o naciji, poznati.
Nadalje, teže je govoriti o temi koja vam se propisuje nego o temi koju sami izaberete. No, meni je drago da je Udržnje ilmijje izabralo temu o vjeri i naciji kod Bošnjaka, kao i to da je baš meni povjereno da o tome govorim na ovoj tribini, vjerovatno zato što se primijetilo da mi je u zadnje vrijeme omiljena tema nacionalno pitanje Bošnjaka, kao i moje naglašavanje da pitanje Bošnjaka na Balkanu nije vjersko, već nacionalno. Ta se spoznaja kod mene učvrstila naročito nakon posjete Kosovu, gdje sam se susreo sa tamošnjim i Bošnjacima u Crnoj Gori. Zahvaljujući njima shvatio sam važnost bošnjačkog etničkog i nacionalnog bića na Balkanu i razumio koliko je nacionalno pitanje Bošnjaka zapuštano, ne bih rekao zakašnjelo, jer bošnjački nation, kao differentia specifica u odnosu na druge natione na Balkanu oduvijek je bio živ, ali nije bio aktivan. Dakle, ovdje nije riječ ni o kakvoj inovaciji nespostojećeg, već se radi o aktiviranju postojećeg nacionalnog bića kod Bošnjaka, koje je bilo pasivno, kako u odnosu na sabe samoga tako i u odosu na druge. Ovdje se radi o našoj slobodi da nacionalno mislimo i govorimo; ovdje se radi o našoj potrebi da se očitujmo o bitnim pitanjima našeg nacionalnog bića, jer primjećujemo da nam se u zadnje vrijeme osporava sloboda da mislimo svoju povijest, te da se pozivamo na povijesne ličnosti i povijesne događaje na način kako ih mi razumijemo i osjećamo. Neki su se toliko okuražili u osporavanju naše slobode i našeg prava na čitanje i razumijevanje bosanske povijesti da nam bez stida i srama govore kako je Gazi Husrev-begov vakuf haram vakuf, pa konsekvntno tome i svi mi koji smo pohađali Gazi Husrev-bgovu medresu i svi oni koji klanjaju u Gazi Husrev-bgovoj džamiji su haram učenici i haram muslimani. No, ne treba da nas takav odnos prema našim povijesnim vrijednostima čudi, jer dolazi od onih koji su sebi umislili da nam i dalje propisuju o čemi možemo a o čemu ne možemo misliti, o čemu možemo a o čemu ne možemo govoriti i to baš mi ulema od koje se uglavnom očekuje da nijemo gleda i upadljivo šuti i trpi nepravdu. Hoće da nam kažu da nije naše da govorimo da bošnjački intelektualci „nisu uložili dovoljno truda da razvijaju nacionalnu komponentu kod Bošnjaka koja bi proizvela i potrebu za nacionalnom državom“; nije naše da govorimo da je „jedno od najkrupnijih pitanja na koje Bošnjaci nisu dali odgovor još od raspada Osmanskog carstva – šta su njihovi ciljevi na Balkanu, da li samo vjerski opstanak ili da imaju državu na Balkanu“; nije naše ni da izražavamo čvrsto uvjerenje „da će doći vrijeme kad će i u nas vrijediti pravilo jedan čovjek – jedan glas“.
 Zašto se boje našeg mišljenja i govora? Oni se boje našeg mišljenja i našeg govora zato što ne mogu da podnesu našu slobodu i naše pravo da imenujemo pojmove i stvari svojim jezikom i da ih osjećamo svojim vlastitim srcem, a ne kroz njihov nacionalni i državni paternalizam. Jer, kao što primjećuje njemački filozof i pjesnik Johan Gotfrid Herder: „Posredstvom jezika nacija se vaspitava i stvara; posredstvom jezika postaju joj dragi predak i čast, ona postaje poslušna, uglađena, druževna, marljiva i moćna.“ Ako mislimo, mi imamo potrebu da govorimo, a ako govorimo, mi se vaspitavamo da volimo svoje porijeklo, svoju naciju, svoj jezik, svoju kulturu, svoju državu i, naravno, svoju slobodu i pravo da jednakopravno sudjelujemo u onome što je danas i ovdje. Zbog toga nam treba osporiti pravo da mislimo svojom glavom i da osjećamo svojom dušom sve što se odnosi na naša konkretna ljudska prava od kojih je, svakako, i pravo da mislimo naciju i državu, da govorimo o našoj prošlosti i budućnosti da bismo razumjeli našu sadašnjost. Nama je ostavljeno da se bavimo apstraknim pojmovima, jer tako nikoga ne ugrožavamo, jer tako nikoga ne vaspitavamo da bude svjestan svog nacionalnog prava i, kao što reče jedan od naših intelektualaca, mi „smo svoje opće sudove upućivali islamskom ummetu i čovječanstvu“.
Eto zašto hoću da čestitam Ilmijji što se odvažila da nas ovdje i sada skupi da mislimo i govorimo o našem nacionalnom pitanju od kojeg ovisi u velikoj mjeri i naše vjersko pitanje. U svijetu u kojem danas živimo nije vjera, već su nacija i rase institucionalno zaštićene kategorije ljudskih prava. Unatoč velikih napora, muslimani nisu uspjeli uvjeriti UN da se donese konvncija o obavezi poštivanja vjerskih svetinja, odnosno da se zabrani vrijeđanje vjerskih simbola tipa danskih karikatura o našem Pejgamberu Muhammedu a.s. Zabranom govora mržnje (hate-crime) u javnom diskorsu zaštićne su nacije i rase. Antisemitizam je označen kao govor mržnje i podliježe pravnim sankcijama, dok islamofobija ne podrazumijeva bilo kakve sankcije i zato je slobodno napadati islam i muslimane, slobodno je u nekim ovdašnjim medijima vrijeđati i omalovažavati simbole i vrijednosti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini pod izgovorom da oni samo kritikuju nosioce vjere, a ne i samu vjeru. Stoga, ako se u Evropi legitimirate samo kao vjerska kategorija, vi ste u startu manje vrijedni, jer vjerska vrijednost nije institucionalno zaštićena kao što je zaštićna nacija i rasa. Otuda je važno naše nacionalno ime i važno je da se svijetu predstavimo kao nacija, koja ima svoju vjeru i kulturu kao i sve druge nacije u svijetu. O tome, naravno, treba da brine naša ulema, da o tome misli i da o tome govori svom narodu, jer bosanska ulema nije samo nasljednik Ajehisselamove tradicije, već je i nositelj i pronositelj kulturne tradicije Bošnjaka.
Otvaranjem rasprave o bošnjačkom nacionalnom pitanju, naša Ilmijja pokazuje da je dorasla izazovima ovoga vremena i da je svjesna svoje obaveze u očuvanju i razvijanju, ne samo vjerske, već i nacionalne svijesti kod našeg naroda. Zapravo, naš osnovni zadatak je da kod našeg naroda, poseebno kod intelektualne i političke elite, probudimo osjećaj brige za nacionalno pitanje Bošnjaka, prvo u našoj zemlji Bosni i Hercegovini, a onda svugdje gdje žive Bošnjaci, bilo kao konstitutivni narod ili kao nacionalna manjina na Balkanu, bilo kao prognanici u Evropi, Americi i Australiji. Dakako, nacionalna svijest je usko povezana sa državotvornom sviješću, koju se kod Bošnjaka nastoji sistematski ubiti otkad je Husejn-kapetan Gradaščević davne 1831/32. godine ustao da se bori za nacionalnu autonomiju Bošnjaka i državnu autonomiju Bosne i Hercegovine. Dakle, u procesu raspadanja Osmanskog carstva, kao univerzalne države, Bošnjaci su bili svjesni, poput ostalih nacija, da im se pruža povijesna prilika da se izbore za svoju nacionalnu i državnu autonomiju. Nažalost, Bošnjaci na čelu sa Husejn-kapetanom Gradaščevićem nisu uspjeli da svoj pokret za nacionalnu i državnu autonomiju dovedu do kraja. Sa Omer-pašom Latasom, koji je u 1850/51. godini dao pogubiti sve ugledne Bošnjake do te mjere da su se Bošnjaci povukli „u kraj, a kršćanska raja i turski asker stupa na površinu“ – kaže nam Safvet-beg Bašagić [5]. Očito, domaća izdaja u suradnji sa stranom zavjerom uspjela je slomiti pokret Husejna-kapetana Gradašćevića, što je kasnije olakšalo Omer-paši Latasu da se obračuna sa nacionalnom i državotvornom bošnjačkom elitom. Pa ipak, niko nije uspio da kod Bošnjaka ubije ideju o nacionalnom ponosu i državotvornom pravu. Bošnjaci su to najbolje pokazali još davne 1737. godine na primjeru odbrane Banja Luke od Austrije kada su bili ostavljeni da sami na čelu sa Ali-pašom Hećimovićem odlučuju o svojoj sudbini i da brane svoj nacionalni ponos i svoje pravo na domovinu. Mustafa Imamović kaže da je pobjeda Bošnjaka protiv austrijskog princa Hildburghausena pod Banja Lukom bila „možda najpresudnija bitka u historiji Bosne i Bošnjaka“.[6] Zahvaljujući tom i takvom povijesnom pamćenju nije se slomom pokreta za nacionalnu i državotvornu autonomiju i samostalnost, kojeg je vodio Husejn-kaptan Gradaščević, slomila ni nacionalna ni državotvorna svijest kod Bošnjaka. Nema značajnog Bošnjaka u nauci, kulturi i politici koji nije bio svjestan svog nacionalnog porijekla i svog državotvornog prava. Nijedan ugledni Bošnjak se nije nikad odrekao ni svog bošnjaštva ni svoje države Bosne i Hercegovine. Bošnjaci su se samo „povukli“, kao što to primjećuje Bašagić, i kao što to ilustruje u svom poznatom intervju francuskom listu „La Temps“[7] reisu-l-ulema Džemaluddin Čaušević, kad kaže: – Mi ćemo nepravdu podnositi, državni se poslovi mogu bez nas voditi, ali nek se poštuje barem naš život, naša čast i imetak. Zar je previše, ako to tražimo?
Ova izjava reisu-l-uleme Čauševića ne znači da su se Bošnjaci odrekli svog prava na državne poslove, već ilustruje stanje u kojem su se Bošnjaci nalazili početkom dvadesetog stoljeća i jedino što su mogli u takvim okolnostima bilo je da se pozivaju na univerzalne vrijednosti, poput prava na život, čast i imetak. Otuda nam je jasno zašto reisu-l-ulema Čaušević u svom uvodniku za Novi Behar, 1935. godine, govori o naciji i vjeri na način univerzalnih vrijednosti islama tako što se poziva na poznati kur’anski ajet: – O ljudi! Mi smo vas stvorili od jednog muškog i od jednog ženskog, i učinili vas da budete različitih porodica, ne da se svađate i koljete, nego da se raspoznajete. Kod Boga su najčasniji i najpribraniji oni koji svoju čovječansku dužnost najbolje budu izvršavali Allah potpuno sve zna i ništa se od Njega sakriti ne može, pa onda dodaje:
 O zagonetki te svojevrsne bašnjačke nacionalne i državotvorne povučenosti i zapuštenosti Cerić je ponudio razmatranja Husejna Ćišića koji o tome, razmatrajući srpsku i hrvatsku nacioanlističku propagandu i njihove (nacionalne) pretenzije prema Bošnjacima, govori u svojoj knjizi Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autonomija. Za teorije koje su nuđene kao objašnjenja ove nacionalne povučenosti (pretjerani konzervativizam, prirođena indolencija, islamska religija, te tvrdnje da su bosanskohercegovački muslimani porijeklom Turci) Cerić podastire Ćišićeve odgovore: „Svi su (ovi) zaključci, razumije se, svi izreda neosnovani i njihovi autori, jamačno, i ne slute da bi, upravo zbog tako neosnovanih zaključaka, oni u očima naših muslimana mogli izgledati daleko smješniji i od njihovih zaključaka…. Jer, kako bi se mogla prebacivati tolika tupoglavost jednom elementu, koji skoro osam stoljeća krvari za svoje težnje i svoje JA i koji, povlačeći se vjekovno s tim svojim težnjama između Scile i Haribde, jednako nalazi puta i načina da se na površini održi…“
Ovo su Božje riječi koje su objavljene u zbirci Božjih objava u Kur’anu, u 49. poglavlju. Iz ovih Božjih riječi razumijemo da su svi ljudi pred Bogom jednaki, da nijedna nacija, ni jedno pleme ne može imati naročitih privilegija, te da su kod Boga najčasniji i njapribraniji samo oni koji svoju čovječansku dužnost u najboljem obliku budu izvršavali i koji čvrsto vjeruju da se od Boga ne može sakriti ništa, pa prema tome rade i šire ljubav u velikoj porodici čovječanstva.
Kako je islam po Bogu postavljeni pravac kojim pametni ljudi svojevoljno idući mogu steći najveću sreću i blaženstvo u oba života, to je islam sveopća Božja vjera za cijelo čovječanstvo. Prema tome, musliman može biti svaki čovjek, pa ma kojoj naciji on pripadao. Božji odabranik Muhammed nije poslat samo jednoj naciji, kao što su bili poslati Musaa i Isaa, alejhimuselam, samo Jehudijama, nego On je poslat cijelom svijetu kao veliki znak Sveopće Božje milosti. U islamu nema nacionalnog Boga, kao kod drugih, i prvo poglavlje Velike Božje Objave uči nas da sva hvala i zahvalnost ide samo i isključivo Sveopćem Gospodaru i Uzgajatelju svjetova, koji je sveopći Dobročinitelj i Milostivi Vladar Sudnjeg dana. Ovo poglavlje poučava ljude da samo Boga obožavaju i da samo od Njega pomoć i naputak traže, ne zamišljajući pri tome drugih božanstava ni posrednika. Dakle, kako se razumije iz ove Objave, Bog je Jedan za sve. On daje život i vjerniku i nevjerniku. Pagoda i džamija se prave od iste materije. Musliman i onaj koji se vatri, idolima i kipovima klanja jednako uživaju Božje blagodati na ovom prolaznom svijetu, prema svome znanju, vještini i trudu.
Kao što vidimo nije samo da mi, ovovremena generacija Gazinovaca: – Nismo umjeli da se izravno obraćamo vršnjacima i živim ljudima oko sebe, pa smo svoje opće sudove upućivali islamskom ummetu i čovječanstvu – kao što je zapazio jedan od naših intelektualaca[8], već se i generacija reisu-l-uleme Čauševića prvo obraća „ummetu i čovjčanstvu“, pa onda „vršnjacima i živim ljudima oko sebe“, kao što to čini reisu-l-ulema Čaušević u nastavaku svog uvodnika „Nacija i vjera“, za Novi Behar, 1935. godine, pa kaže: „Ja, kao otac brojne djece, želim da moja djeca shvaćaju kao i ja, pa im tumačim glavno bratstvo među ljudima raznih nacija. Kazujem im da su svi ljudi od jednog praoca i od jedne pramajke. Tumačim im domovinsko i jezično bratstvo, kao i bratstvo koje nastaje po vjeri. Razglabajući govorim im da su Nikola iz Zvornika, Ivo iz Bišća naša braća kao ljudi, kao naši sugrađani i kao naši sunarodnjaci, jer pripadamo ljudskom rodu, stojimo u istoj domovini, govorimo istim jezikom, a protiv vuka i međeda borimo se zajedno, dakle imamo tri jake veze koje nas vežu jednog za drugog. Mujo iz Kladuše, Bešir iz Bitolja i Ramdan iz Peći naša su braća, jer su ljudi, jer su građani ove države i jer su muslimi. Kod Muje imamo četiri veze, a kod Turčina Bešira i Arnautina Ramadana imamo troje što nas spaja. Prema ovom mom tumačenju, naš Mujo iz Kladuše mogao bi biti kao musliman Hrvat ili Srbin. Ali, čitajući Jugoslovenski List od 20.VII 1935. pročitah izvode iz Katoličkog tjednika i vidjeh jaku tvrdnju „da je katolicizam kod Hrvata i Slovenaca narodna vjera, baš kao i pravoslavna kod Srba“. Ako je ovo ovako i ako se iz ovog izvodi da Hrvat ne može biti onaj koji nije katolik, a Srbin ne može biti onaj koji nije prevoslavni, onda bi to bilo nešto novo. Ja, koliko znam Isa, alejhiselam, nije bio ni katoličkog ni pravoslavnog pravca. Isa je bio poslat kao Božji odabranik Jehudijama da ih uputi i da popravi ono što su već bili pokvarili. On je jevrejske nacije, kao što je posljednji Božiji odabranik Muhammed bio arapske narodnosti. Prema tome vjera, a naročito vjera islam, za sve je nacije, a u današnje doba se ni jednoj naciji ne može dati isključivo vjersko obilježje. U našoj državi ima i Hrvata i Srba koji se čvrsto drže svoje islamske vjere, o čemu treba voditi ozbiljan račun. Ja čvrsto vjerujem da je najispravnije to da ni katolici svoje hrvatstvo, a ni pravoslavni svoje srpstvo ne spajaju sa svojim vjerskim osjećajima jer to pravi veliku zbrku kod onih Hrvata koji nisu katolici, kao i kod Srba koji nisu pravoslavni…
Ovo je moja iskrena i vruća želja, kao i svih muslimana, koju upućujem našim sugrađanima i katoličkog i pravoslavnog pravca…“ [9].
Kao što se vidi, reisu-l-ulema Čaušević ne govori o nacionalnom imenu Bošnjaka, već protestira što se nacija poistovjećuje sa vjerom – hrvatstvo sa katolicizmom, a srpstvo sa pravoslavljem zato što to poistovjećivanje muslimanima nije prihvatljivo sa stajališta univerzalnih načela islama. I kao u slučaju odnosa prema državi, reisu-l-ulema Čaušević samo odgađa konkretizaciju bošnjačke nacije, jer očito Bošnjaci nisu imali snage da izađu iz stanja povučnosti u stanje otvorenosti prema svom nacionalnom i državnom pitanju.
G.I.

Related Posts