Bošnjaci između vjerskog i nacionalnog (II)

O zagonetki svojevrsne bošnjačke nacionalne i državotvorne povučenosti i zapuštenosti najbolje govori Husejn Ćišić u svojoj knjizi Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autonomija:  „U svrhu tzv. nacionalnog osvještanja bosanskohercegovačkih muslimana, u srpskom, kao i u hrvatskom smislu riječi, napisano je do sada od strane srpskih i hrvatskih nacionalista u našoj žurnalistici i u pojedinim političkim revijama toliko toga da bi nas taj materijal, ti napisi okupljeni na jedno mjesto, obilnošću zacijelo zadivili. Pa, ne samo da ti nacionalni pioniri na svoj propagandistički rad među muslimanima nisu bili ograničili na našu žurnalistiku itd., nego je u tu svrhu angažovana i školska obuka, kao i razna naša kulturno-prosvjetna udruženja, da bi i ona učinila znatan uspjeh.

 Naš je musliman na sva dosadanja pokušavanja u tom smjeru ostajao i ostao savršeno ravnodušan, ne pokazujući ni najmanje volje da napusti pozu zagonetne sfinge, koju je saobrazno tome već davno zauzeo. Sve što je tu nacionalistička propaganda uspjela da uradi jeste da od njega odvoji izvjestan broj omladinaca, koji će, kako je to neko zgodno rekao, u zrelijim danima svojim da mu se opet povrate.
Zašto je to tako? Zašto, naime, on svojom zagonetnom pozom pravi utisak na svoju okolicu kao da ga se sve to ništa ne tiče? Na to pitanje su već mnogi pokušali da odgovore, te su i odgovarali na svoj način.
Jedni nalaze uzroke tome u navodnoj kratkovidnosti bosanskohercegovačkih muslimana; u pretjeranom konzervatizmu njihovom; u prirođenoj im indolenciji njohovoj, pak prema svim novotarijama; pa, napokon, i u pukoj pizmi, što ta misao potječe od njihove inovjerne braće, bivših rajetina itd., te, tobože, zato neće da je kao svoju usvoje.
Drugi, pak, nalaze uzroke u samoj islamskoj religiji, koja, navodno, ima tu osobinu da apsorbuje sve moralne porive svojih sljedbenika u sebe samu, pa da je usljed toga i nemoguće muslimanu nametnuti jednu ovako savremenu ideju.
Treći kažu da su bosanskohercegovački muslimani porijeklom Turci, ili, u najboljem slučaju, da su im ovi, kao poturčenjacima, nametnuli svoja shvatanja, te su im zato, tobože, Turci prirasli u srce.
Svi su zaključci, razumije se, svi izreda neosnovani i njihovi autori, jamačno, i ne slute da bi, upravo zbog tako neosnovanih zaključaka, oni u očima naših muslimana mogli izgledati daleko smješniji i od njihovih zaključaka.
Uostalom, kako bismo ove nacionalne pionire uz ovakva njihova rezonovanja i mogli okvalifikovati, osim da su neznalice ili ignoranti, pa u svom neznanju, ili proračunatoj himbenosti hotimično ignorišu predmet svoje rasprave, ne trudeći se ni najmanje da bi ga stvarno upoznali, samo da ga po staroj navici mogu prikazivati svijetu u vrlo hrđavom svjetlu.
Jer, kako bi se mogla prebacivati tolika tupoglavost jednom elementu, koji skoro osam stoljeća krvari za svoje težnje i svoje JA i koji, povlačeći se vjekovno s tim svojim težnjama između Scile i Haribde, jednako nalazi puta i načina da se na površini održi. Ta, bosanski muslimani s punim pravom računaju da su oni pravi, ako hoćete, jedini izdanak onih starih Bošnjana, koji više stoljeća prije osmanlijske invazije davahu impulsa cijelom životu u Bosni, te savezno s tim svojataju bosansku prošlost od dana Kulina bana, sve do druge polovine XIX stoljeća kao svoju vlastitu prošlost. Svojataju, dakle, prošlost jedne zemlje, koja je i vrlo burna i bogata tolikim zgodama i nezgodama kao nijedna druga zemlja na Balkanskom poluostrvu, zgodama, međutim, koje su njihov život tako usko vezale za te zgode i nezgode kako se to samo i zamisliti može.
Da ništa drugo, a ono bi im tolike životne zgode i nezgode izoštrile vid i razvile izvjesna osjećanja da pravilno raspoznaju predmet oko sebe i sinovska osjećanja za rođenu grudu kad, slučajno, ne bi imali ni srca ni očiju. To mora biti jasno svakome, pa bi to i izvjesni nacionalni pioniri, zacijelo, u stanju bili shvatiti, kad bi to samo htjeli. S te strane, razumije se, nećemo naći uzroka zagonetnom držanju muslimana prema pozivu patentiranih nacionalista naših. No, o tome naniže.
Međutim, ni ona druga pretpostavka naših nacionalnih pionira, s obzirom na postavljeno pitanje, nikako u obzir doći ne može.
Svaljivati krivnju na islam zbog zagonetnog držanja naših muslimana u nabačenom pitanju pravi je apsurd. Jer, iako je islam, kao vjera upućen cjelokupnom ljudskom rodu radi postignuća postavljenih ciljeva, stao na gledište da su svi njegovi sljedbenici braća, te da njihove klasne i rasne razlike neće i ne mogu uticati na sud Božji o njihovoj moralnoj vrijednosti itd., i time već servirao mišljenje da su muslimani, kao braća, jedino upućeni na međusobnu uzajamnost i, štaviše, da je muslimanu domovina svaka zemlja koja se u rukama muslimana nalazi, to se u praktičnom životu tako bukvalno, ipak, ne smije shvatiti. To stanovište, kako rekoh, imalo je svoje posebne ciljeve, no, svakako, ima i svoju posebnu mjeru.
Iz tog i takvog stanovišta izvoditi neke morske zaključke i dokazivati da islam ne priznaje nikakvih klasnih i rasnih razlika među ljudima, pa, štaviše, niti kakvih državnih granica koje na sebi nose nacionalno obilježje itd. prava je ludost. Jer, kako bismo mogli onda razumjeti postanak i razvitak tolikih arapskih, turskih i tatarskih država, koje su se tek pod firmom islama razvijale kao rasne države Arapa, Perza, Turkmena, Tatara itd.
Arapima islam nije smetao da osnuju države nacionalnijeg tipa nego što je sada ma koja poznata nacionalna država na svijetu. Ni najmanje im islam nije smetao da u svom nacionalnom šovinizmu poarape tolika podjarmljena nearapska plemena i narode, koji su silom okolnosti pod njihovu vlast potpali. Hoćemo li im kazati zato da nisu muslimani? Hoćemo li, međutim, to isto reći Perzijancima što su se i kao muslimani žilavom tvrdokornošću odupirali pretenzijama Arapa na njihova nacionalna područja i što sada imaju svoju nacionalnu državu? Hoćemo li, pak, nešto reći i Turcima i Tatarima, koji su u danim zgodama, tek pod islamskom firmom, bili osnovali tolike svoje narodne države?
Za razliku od Bošnjaka koji, nakon raspada Osmanskog carstva, nisu mogli pokazivati svoj nacionalni identitet u svom jeziku, estetici, moralu i zakonu, već su nastavili njegovati univerzalne vrijednosti vjere – islama, što im je osiguravalo da sačuvaju svoj duhovni identitet, Turci su se intelektualno, politički i kulturno sve više izvlačili iz apstraktnog ummetskog univerzalizma u konkretni turski partikularizam. Na početku dvadestog stoljeća, dok su još Osmanlije vladale u Istanbulu, Zija Gokalp (1874-1924) je postavio znakove za jasan turski nacionalni i državni identitet:
“Onda kada kažemo mi pripadamo turskoj naciji, počet ćemo pokazivati u našem jeziku, estetici, moralu i zakonu, pa čak i u teologiji i filozofiji, originalnost i indentitet koji pristaje turskoj kulturi, ukusu i svjesnosti. Jednom kad kažemo mi pripadamo Islamskoj zajednici, Kur'an će nam postati najsvetija knjiga, Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najsvetija osoba, Kaba najsvetiji hram i islam najsvetija vjera. A jednom kad kažemo mi pripadamo zapadnoj civilizaciji, ponašat ćemo se kao stvarni Evropljani u nauci, filozofiji, tehnologiji i drugim civizacijskim poljima.“
Za nekoliko decenija ideje Zija Gakalpa pretvorile su se u općeturski nacionalizam tako da svaki Turčin, ma gdje bio, može: …da osjeti ponos što je sin turske rase, da poštuje nacionalnu zastavu, da zaštiti poštovanje časne turske istorije, da cijeni velike Turke koji su svojim služenjem učinili tursku naciju velikom, da budu povezani principima turske revolucije, kao što je Ataturk rekao i odbrane nacionalnu nezavisnost Turske Republike…“
Nije nepoznato da je bilo onih koji su željeli da turska nacija preuzme mjesto islama u srcima Turaka. No, sad je svima jasno da to nije bilo moguće, niti će ikada biti moguće zato što se islam srodio sa turskom dušom i turskim umom tako da ih nikakva sila ne može rastaviti. Isto tako, sad je svima jasno da je lažna dilema koja se često postavlja muslimanima u smislu da li im je važniji „ummet ili nacija“. Te dvije vrijednosti u životu muslimana ne isključuju jedna drugu. Niti se ummet može zamisliti bez nacija, niti se nacija može odreći ummeta. Ummet i nacija su kao nebo i Zemlja, kao jedna cjelina, koja postoji baš zato da bi njezini neodvojivi dijelovi postojali. Ako nema njezinih dijelova, nema ni cjeline, ali, isto tako, ako nema cjeline kao takve, ni dijelovi nisu više bitni, njih onda, zapravo, i nema kao takvih.
Nije bilo jednostavno nositi se sa turskim nacionalizmom, koji se odricao vjere i osmanske tradicije: „Turska nacija se odriče svih onih dijelova Osmanskog carstva koji nisu nastanjeni od turskog stanovništva po krvi i jeziku. U borbi za nacionalni opstanak turski narod je prihvatio savremeni evropski nacionalizam, odrekavši se svih sentimentalnosti koje bi proizilazile iz vjerskih osjećaja (Turski nacionalni pokret, 1920.“
Za razliku od Turaka, Bošnjaci su svoj spas tražili u vjeri. Nakon neuspjelog Husejna-kapetan Gradaščevićevog pokreta za nacionalnu i državnu autonomiju, Bošnjaci su poveli pokret za svoju vjersku i vjersko-prosvjetnu autonomiju na čelu sa mostarskim muftijom Ali Fehmi-ef. Džabićem (1853-1918). Iako ni pokret za vjersku autonomiju nije ostvario sve svoje ciljeve, za njega se može reći da nije bio neuspješan. Upravo taj relativno uspjeli pokret koji je Bošnjacima 15. aprila 1909. godine donio Statut o autonomiji njihove vjerske zajednice, opredjelio je Bošnjake da svoju pažnju usmjere više na vjeru nego na naciju. Bošnjacima je vjerska zajednica postala glavno institucionalno utočište i oni su uglavnom predstavljeni svijetu kroz njihov vjerski identitet. Nije problem što znaju da držimo do svog vjerskog identiteta, već je problem što nam se osporava pravo na naš nacionalni i državni identitet, prozivajući nas zbog naše vjere. Ako se kaže da je „jedna nacija jedna duša, jedan duhovni princip“, onda su to Bošnjaci; ako je nacija „krajnja tačka duge prošlosti naprezanja, žrtvovanja i predavanja…, zajednička slava u prošlosti, zajednička volja u sadašnjosti“, onda Bošnjaci sve to imaju – i dugu prošlost, i žrtvu, i slavu u prošlosti i volju u sadašnjosti.
No, ima nešto kao naslijeđe iz nedavne prošlosti što optrećuje bošnjačku nacionalnu svijest. Na isti način kao što se može reći za bosansku ulemu da joj je lakše da „upućuje opće sudove islamskom ummetu i čovječanstvu, nego da se izravno obraća vršnjacima i živim ljudima oko sebe“, tako isto se može reći za bosansku svjetovnu inteligenciju da joj je lakše da posmatra, zapaža i upućuje čovječanstvu, nego da se bavi partikularnim potrebama svoga naroda. Bošnjačka ulema bar se bezrezevno identificirala sa svojim narodom, dok se bošnjačka svjetovna inteligencija dosta udaljila od svog naroda i živi neki svoj ideološki svijet, koji je često u sukobu sa osnovnim pretpostavkama općenarodnog osjećanja. Oni kao da čekaju da ih narod razumije, da im se narod prilagodi, jer su oni na takvoj intelektualnoj visini da im je ispod akademske časti da se spuštaju na razinu osjećanja svog naroda, na razinu populizma, kao omraženog atributa. Nijedan narod se nije nikad promjenio za potrebe njegove intelektualne elite, već se intelektualna elita mijenjala za potrebe svoga naroda. Tako će neminovno biti i sa Bošnjacima. Intelektaulna elita bošnjačkog naroda morat će se prilagoditi potrebama svoga naroda, morat će se osloboditi ideoloških okova i otvorit se prema nacionalnim potrebama naroda, koji ima pravo da ima svoje ime i svoje mjesto u porodici evropskih nacija, država i kultura. Uostalom, nacija i nacionalizam su evropski izumi i to baš onih koji predstavljaju uzor modernizma. Zato je važno da se baš u kontekstu evropske misli o naciji i nacionalizmu, a preko njemačkog istoričara Friedricha Minecke, upoznamo da bi se: „…nacije, uprkos svim ogradama koje bi se dale napraviti, mogle podijeliti u kulturalne nacije i državne nacije, u takve koje počivaju prvenstveno na bilo kakvom zajednički doživljenom posjedovanju kulture i takve koje počivaju prvenstveno na ujedinjujućoj snazi zajedničke političke povijesti i ustrojstva.“ Prema tome, Urs Altermantt nas poučava da: „Francuska i Velika Britanija, SAD i Švicarska služe državno-nacionalnoj školi kao primjer. U ovim državama, poslije Velike revolucije, nacija se shvatala kao politička zajednica građana koji su jednaki pred zakonom, nezavisno od socijalnog mjesta, porijekla, jezika ili religije. Za razliku od toga kulturno-nacionalni način čitanja stvarno se odnosi na Njemačku i Italiju, gdje se osjećaj zajedničke pripadnosti zbog nedostajanja države oslanja na jezik i kulturu. Prva škola mišljenja polazi od jednog političkog pojma nacije, koji se formirao na već postojećoj državi. Drugi pravac orijentira se prema jednom etničkom pojmu, koji najčešće ima za pretpostavku bezdržavne narode.“
Sa ovim citatom samo nam se nameće kao zaključak da je na nama da njegujemo i državnu naciju Bosanca i kulturnu naciju Bošnjaka. To dvoje ne isključuje jedno drugo, već jedno drugo nadopunjuje u sliku naše ukupne nacionalne i državotvorne svijesti.
G.I.

Related Posts